Skip to content

Kolač u tiganju

Gospodar užasa

The Red Tide

The Bug and the Egg

Hokus Lokvud i stvar koja nije prestajala da raste

Sever

Relay

Harbinger

Pesma heroja

Rosa je bežala sa vlati visoke trave, uznemirena gazom mojih čizama. Gledao sam ka horizontu: iza brda, krovovi varošice crveneli su se kroz kišom natopljene grane. Podigao sam pesnicu i karavan koji me je sledio zaustavi se u mestu uz škripu točkova i njakanje magaraca.

Prilaz koji smo odabrali bio je blatnjav – neprohodniji od glavnog puta – ali nisam želeo da rizikujem da nas neko spazi pre nego što budemo spremni. I akustika je mnogo bolja na vrhu ovog brda, zaključio sam, gosteći se pogledom i čilim vazduhom.

Radnici počeše raspakivati kola i vaditi teške sanduke sa opremom. Muzičari su štimovali instrumente i proveravali ih pred nastup, a pomoćnici oblačili heroje u gizdavu odeću, češljali im kose i šminkali ih.

Prvi od sanduka sa oklopom i oružjem otvori se uz negodujuće krckanje drveta. Dvojica nosača sa mukom izvukoše zlatni oklop ukrašen reljefom lavlje glave iz njegovog slamnatog gnezda i krenuše ga oblačiti plavokosom heroju, a zatim mu pružiše mač i štit sa istim motivom. Kolena su mu zaklecala od težine, ali nije rekao ništa.

Sledeći je dobio džinovski luk od crnog drveta, sa strunom načinjenom od čelika; treći ratni čekić sa glavom toliko velikom da nije mogao da ga pomeri sa mesta gde je istovaren. Četvrti nije imao tešku opremu, ali je morao najduže da čeka, dok su ga krojači i šminkerke doterivali kako bi zgledao poput ilustracija mističnih čarobnjaka iz legendi.

Kada sam dobio znak da su heroji spremni, dohvatio sam trubu sa kuke na rancu.
Godinama sam birao glavni instrument. Ni jedan osim nje nije ispunjavao sve moje prohteve. Savršen instrument je morao da ima nijanse, dušu, kompleksnost. I najvažnije: da bude glasan. Prineo sam usnik licu i odsvirao jedan jedini, dug ton, nalik na signal gradske straže ili kraljevih lovaca. A zatim još jedan. Dobošari krenuše polako da me prate.

Kolena dugokosog heroja prestaše da drhte. Vitez u plavom oklopu podiže masivni čekić. Strelac okinu strunu luka zadovoljno. Čarobnjakova koža upi šminku, a oči mu poprimiše beličasti sjaj.

Sklonili smo se da ih propustimo na čelo kolone. Sveže oprana i ispeglana zastava vijorila se na vrhu visokog barjaka, sunčevi zraci plesali su po uglačanom zlatnom oklopu. A ja sam se cerio zadovoljno.

Heroji su sa brda silazili trijumfalno, zaogrnuti sjajem sunca, koje im je tuklo po leđima. Naravno, mi smo išli tik iza njih. Moja truba i doboši svirali su glavnu melodiju; drugi duvači i blizanci-violinisti su nas pratili.

Nekolicina radnika koji su se zatekli na obronku brda okretala se i piljila, a zatim ostavljala svoje oruđe i tiho pratila našu čudesnu svitu sve do kaldrmisanih ulica.

U gradu nije bilo mnogo ljudi. Ostali su samo oni koji nisu imali gde da odu, oni tvrdoglavi, koji su izabrali smrt pre bežanja, i oni koji su panično pakovali svoje stvari. Na ćošku prvog trga, spazio sam i jednog lovca na čudovišta koji je vraćao svoju opremu – ogromnu balistu sa nazubljenim čeličnim strelama – nazad na zaprežna kola.

Svi do jednog buljili su u fantastični četverac koji je, sjajeći se od samopouzdanja, ušetao u grad. Nas, naravno, niko nije ni primetio. Mi smo svakako bili tu da nas čuju, a da ne budemo viđeni.

Znao sam tačno šta se krije iza svakog od upućenih pogleda. Siromašni i jadni su bili u šoku, misleći su da su im se ukazali božji ratnici lično. Cinični su polako prestajali da budu cinični, osećajući kako se nešto čudno budi u njima, ni u jednom trenutku ne pomislivši da je razlog za to – muzika koju čuju.

Lovac na čudovišta, poučen surovim lekcijama života, ostao je sumnjičav. Na licu njegove ćelave, ožiljcima prekrivene glave počivao je iskrivljeni smešak.

,,Vidi ove fićfiriće!”, mislio je. ,,Gledaj ovo smešno, očigledno lažno oružje koje nose! Ko može da podigne toliki štit, ili čekić? Koja je njihova igra? Šta će da rade kada konačno dođe zmaj ‒ ne džinovski močvarni gušter, nego pravi zmaj? Hoće da mu održe predstavu? Da mu pevaju serenadu?”

Najamnik ubaci poslednje koplje u prikolicu, pljunu na pločnik, a zatim ošinu konje i napusti grad, pružajući im oproštajni pogled koji je govorio: ,,Uživajte u poslednjim trenucima života, budale napirlitane!”

Heroji nisu obratili pažnju na njega; moja glavna pomoćnica skinula je kapu i poklonila se tobož ponizno kada su joj kola projurila tik pored stopala.

Truba je svirala melodiju prepunu poleta. Sve više naroda okupljalo se na malom trgu između napuštenih kamenih kuća. Deca su se smešila, starci su stezali pesnice. Ratnik sa zlatnim mačem, Helerion (čije je pravo ime bilo Bilko), držao je govor. Posle svake pauze, svirali smo tuš. Masa je jedva uspevala da suzdrži svoje oduševljenje. Bio je to dobar govor – sam sâm ga bio napisao pre dve godine. Nada se vraćala među preostalo stanovništvo gradića, i zauzvrat hranila blistave heroje novom energijom.

Sunce se već kretalo ka zapadu kada se iz istog pravca začuo strahovit zvuk – mešavina rike lava i struganja pluga po kamenu. Zvuk je rasterao okupljene na sve strane poput miševa. To je i bilo očekivano koliko god bili ohrabreni prizorom heroja i obećanjem spasa. Navlažio sam usne i dao novi znak šakom. Okidački instrumenti preuzeli su vođstvo.

Prostrana senka pređe preko grada, noseći sa sobom vetar pun mirisa sumpora, zmijskih jama i crkotine. Zmaj-gospodar nije ni udostojio varoš pogledom; došao je da jede i da pljačka, i nikakva pomisao o bilo kakvom pravom otporu mu ni u jednom trenutku nije prošla kroz glavu. Računao sam na to.

Neman je preletela grad, postajući tačka na ljubičastom nebu, a zatim se okrenula i pojurila nazad. Znao sam tačno šta planira. Jedan niski prelet preko grada, tokom kojeg bi sunuo vatru na krovove, a zatim odleteo i čekao da „surovi gospodar” odradi svoje.

A onda bi došao da se gosti i sakupi sve blago koje se moglo sakupiti.
Vreme je bilo na njegovoj strani; zmajevi su živeli vekovima, a ako bi osetili pretnju, povukli bi se u svoja udaljena skrovišta da kuju užasne planove, koji bi sezali generacijama u budućnost.
Ali su takođe bili i beskonačno sujetni. Trik je bio namamiti ih u lažnu bezbednost, a zatim udariti hitro i jako, naizgled slabašnom silom. Zver crvenih krljušti spuštala se polako, a zatim razjapila vilicu, oslobađajući užasavajući krik i bujicu crvenog plamena.

Zadaran Neprikosnoveni (u stvarnosti zvan Gaston), zamahnu svojim širokim rukavom boje sumraka. Duvači, sakriveni po kamenim ćoškovim. gradića, odgovoriše krešendom. Plamen uminu, netragom progutan vazduhom.

Još jedan pokret, još jedan krešendo, ovoga puta ispraćen citolama. Vazduh nestade ispod prostranih krila i zmaj bi prinuđen da sleti na neveliki trg okružen visokim kamenim zgradama, gde nije imao ni jednu prednost svoje veličine i forme.

Zver je sada videla svoje protivnike, ali je ocenila šanse za pobedu samo po njihovom broju, baš kao što sam planirao. Vatrena bujica suknu još jednom iz zmajevih ralja. Helerion istupi napred, blokirajući štitom vatrenu bujicu. Lavlja glava na zlatnoj podlozi se probudi iz svog metalnog sna, pa usisa vatru, a zatim je ispljunu nazad. Plamen, dovoljno vreo da topi čelične grede, nije, naravno, povredio svog gospodara, ali ga je naterao da podigne vrat u iznenađenju. Muzika se pojača, za dve oktave više. Vargamart (Vrabomir) iskoristi tu šansu da lansira džinovsku strelu u izloženu slabu tačku. Vrh strele sjajio se plavičastim plamenom, osnažen solo-nastupom pikola iza ugla, koji mu je davao moć da prođe kroz inače neprobojni oklop od čarobnih krljušti. Ranjena zver riknu. Crveni plamičci pokuljaše sa oboda rane.

Zmaj refleksno šibnu repom, ali živi lav sa štita zagrize njegov vrh zlatnom gubicom, dajući Helerionu šansu da ga odseče jednim zamahom mača. Zver je sada bila zbunjena i u panici; moj orkestar je, sa druge strane, bio u punoj snazi. Svi muzičari su davali sve od sebe, uloživši dušu i telo u magične note: obrazi duvača bili su crvene kese, udaračima su ruke bile zavežljaji kvrgavih mišića, sa prstiju svirača žičanih instrumenata grimizna krv kapala je na kameno tlo.

Bantos (koji se stvarno zvao Bantos) iskoristi priliku pa pojuri napred, a zatim skoči, zamahnuvši u letu čekićem težim od njega samog. Svi zapevasmo u glas, tvoreći jedan grleni vokal: ,,Ooo!”

Začu se udar velikog bubnja. Teška metalna glava slete na tešku koščatu glavu, lomeći sitnije rogove i obarajući lice iskonskog užasa gotovo do zemlje. Zmaj skoči ošamućeno, zamlatara krilima i otisnu se panično u vazduh. Bežao je osramoćeno, zbunjen neočekivanim otporom i bolom kakav nije osetio stolećima. Tamnocrvena, gotovo crna krv slivala je mu se niz bradu i kapala na prazne pločnike.

Zadaran Neprikosnoveni ponovi svoj trik, uz asistenciju moje trube, i krila izdaše zver u povlačenju. Vargamart nategnu čeličnu nit, nišaneći dobro i dugo; zanosno cviljenje violina davalo mu je dodatnu preciznost i moć. Zmaj se nalazio šezdesetak stopa iznad tla, kada mu je čelična šipka probila lobanju, ulazeći kroz teme i izlazeći kroz duplju levog oka.

Zver prestade da maše krilima i njena beživotna telesina obruši se na jednu od zgrada koje su okruživale trg. Krov popusti pod težinom, a zatim i pola zidina; oblak prašine proguta crveno truplo. Orkestar odsvira pobedonosno finale. Narod, sada bez straha, pojuri iz svojih skrovišta, da dodirne živa tela spasioca i mrtvo telo tiranina.

Gledao sam oblak prašine kako se diže iz ruševine. Primetio sam još nešto. Učinilo mi se kao ptica koja je naglo uzletela…  Obična kamena cigla, odbačena padom zveri, okrećući se letela je ka meni. Kada je bila nadomak mog lica, delovalo mi je da se kreće usporeno, kao kroz vodu…

Nisam osetio udar. Ni bol, koji je sigurno usledio. Čuo sam zvuk i pao sam na zadnjicu. Ubrzo sam izgubio sav osećaj iz leve ruke, a onda iz cele leve polovine tela; truba mi je ispala iz mlitave šake. Sve oko mene je prekrila ružičasta koprena. Najednom mi je bilo hladno.

Znao sam tačno šta sve to znači, ali nisam paničio niti sam osećao bilo kakvu nelagodu. Smrt mi je uvek bila za petama. Nisam očekivao da će me sustići na ovako glup i bizaran način, ali nekako je morala doći. Pa dobro – sve bilo bolje od kopnenja u staračkoj postelji. Poslednjim ostacima svesti, video sam kako svi trče ka meni i kako ih moja mlada zamenica zaustavlja i vraća na svoje pozicije. Dobra stara Fersavisa. Dobro sam je naučio.

Svet je crvena rupa na mračnom platnu, ili grlo trube – kroz njega gledam flautiste kako sviraju pesmu epiloga, dok se građani gotovo tuku da ponude nagradu herojima (koji su pak samo jedva čekali da uđu u kola i skinu tešku opremu sa sebe). Bilko odbija srebro i zlato, insistirajući da su nam potrebne samo zalihe, ali novčići bivaju prosuti pred njim, sjajeći se u popodnevnom svetlu.

Umirem. Umirem, sa osmehom na licu. Jer znam da sam uradio sve kako treba. Pesma je napisana i u dobrim je rukama. Moja zamenica Fersavisa prošla je kroz svu obuku, kao i kroz nekoliko praktičnih demonstracija, i zna šta treba da uradi sa kojom pesmom i u kojoj situaciji. Ovaj sukob joj je bio vatreno krštenje, i iz njene vatre, moja pesma je preporođena.

Čuo sam jednom u nekoj krčmi da je neko rekao: ,,Dokle god je heroja, biće i pesme”. Ali zapravo… Zapravo, nije bio u pravu. Pesma je besmrtna: dokle god je nje, biće i heroja.


Objavljeno u časopisu Fantastični vodič 2 – Zov heroja https://fantasticnivodic.com/product/fantasticni-vodic-2-zov-heroja-grupa-autora-elektronsko-izdanje/

Inherited