Skip to content

The Countdown

            Steps and squeaks echoed up the dark void of the seemingly endless staircase. There was hardly any light; every third or fourth floor had a working bulb, and even those tended to be sickly yellow or flickering. But none of it bothered Jacko as he sprinted upwards with a breeze in his step. The young man danced as he walked, slightly out of breath, but otherwise unbothered by the gloom of his surroundings. After reaching his goal on the twelfth floor, he spun on his heel and rapped a quick tune upon the sad looking door. For a while, nothing happened. He lifted his hat, wiped the sweat from his brow, coughed, straightened the collar of his kaleidoscopic sweatshirt poking from under his jacket. Just as he moved in to rap again, the door inched open. A pale face peeked from the other side.

“How it’s hanging, bro?” the sturdy boy shouted as he pushed the door open and barged in. He peeled his jacket off and casually flung it on a shabby sofa to his right. Jacko put his dry, pasty hands together and rubbed excitedly; his mouth was all grin. His gaze scanned the room quickly, as in pursuit for something out of the ordinary. But there hasn’t been anything new in this room for decades: only timeworn, stained furniture and broken appliances covered in dust. The light was on, but it shone weakly from its desired effect.

            His host was the living reflection of the interior. Georgy looked more pale and sickly than ever, with eye bags bulging like a couple of gray plums. Jacko didn’t notice any of that. He threw himself into the ass-shaped pit in the sofa, still rubbing his hands like a fly about to open its Christmas presents.

“Sooo, where’s the nug? Oh, do you have one ready rolled?”

His friend Georgy stared at him with blood-shot eyes.

Jacko took one look at him and burst into laughter.

“Look at you, man! How much did you smoke already? Man, we had a deal, you were supposed to wait for me!”

But there was no genuine dissatisfaction in Jacko’s voice. He would’ve smoked half the bag himself if the conditions were reversed. It was more of a friendly tease, a compliment in disguise.

“Listen, Jacko… I rang you…”

Jacko was now looking inside the small wooden table in front of the sofa, and to left and right of it.

“Where is it?”

“I rang you…”


“Jacko, something weird is happening…”

“Like what? Man, are you fucking messing with me, where’s the weed?” Suddenly, his face took a dead serious look. “Did something happen to it?”

Georgy waved his weary head.

“Nah man… I’m just saying, maybe we shouldn’t smoke any weed now. I ringed you…”

“Jesus, Georgy, you almost gave me a heart attack here! And what’s with this ‘we shouldn’t smoke’ bullshit, what, are you too stoned already? Fuck, man, have a drink, eat an orange, get yourself together! We are heading out inn.. about two hours. Who am I kidding, it’s gonna be closer to three! But we are going out, man! Tommo said that a busload of hick pussy is gonna be there, and he is saving a bottle of Jack with our name on it, on the house!” 

Georgy just glared, looking haunted and exhausted.

“Well? What are you staring for, man, go get the weed!”

The shorter, slenderer boy with a lollypop-shaped head quietly turned around, crouched, and pulled out a plastic bag from one of the compartments of the massive wooden shelf-set. A heavy, diesel like smell attacked the stale air.

“Now we’re talking! While you are still on your feet, could you pour me a shot of ‘Russian Death’? I’m kinda in the mood.”

Georgy nodded and shuffled towards the dark kitchen. ‘Russian Death’ was a drink Georgy got from a cousin as a present some years ago. The clear liquid wasn’t actually Russian, but from one of the many small East-European countries he couldn’t quite remember the name of. It was fruity in origin, but presumably contained some kind of toxic ingredient too, as no one ever wanted to drink more than one shot glass at a time. And the effects of that one glass were potent, like being kicked in the head by a mule. Even after years of casual consumption and dare-drinking, the tiny bottle was somehow still half-full. He poured some into a shot glass and brought it to his friend. Jacko put down the half-rolled spliff for a second, gulped the drink down and shuddered.

“Fuuck. Well, if there ever was an occasion for it… What’s with you, man, you look like you’ve seen a ghost! Loosen up a bit, will ya! We are going to a New Year’s party, not a funeral!”

“I know!” he said, snapping his fingers. “You didn’t eat a thing this whole afternoon!? Am I right? I know I’m right!”

Jacko’s smile lured one from Georgy too. He could never resist it. That’s why they were best friends, for years and years now – they always made each other laugh. 

“Well, that’s your fault, isn’t it? Grab some shit out of the fridge, or get something in the city later. C’mon man, come smoke this shit with me now,” he said as he shifted in his seat.

“Nah, man, you go ahead alone. You can smoke inside, no biggie. My aunt isn’t coming back for at least a week from now.”

“C’mon man, are you really gonna let me smoke this by myself?”

Georgy hesitated for a second, and then moved his scrawny petrified body and sat beside his friend.

“I had one before you came…”

“Ha! I knew it! I fucking knew it!” said Jacko as he spat out a jet of gray smoke. He took three more puffs, and then passed the smoldering spliff to Georgy, holding the smoke inside his lungs.

Georgy took a quick drag.

“Just a little bit, to calm my nerves. Listen…” he said, slightly flustered, feeling a giggle coming up. “Listen…”

Jacko was already giggling, his face melting into a puddle of bliss.

“I’m listening…”

“There’s something I gotta show you. Something you gotta hear…”

“What, man? This track? I know this, this shit’s ancient, bro!”

“No, not the music…”

Georgy stood up and waddled up to the obsolete PC with ivory colored hardware sitting in the corner of the room. He turned the knob on the cheap speakers all the way down. Generic trance-techno ceased. Then he turned gently around.


Jacko was holding a smoking stack, eyes squinted and ears sharpened. For several seconds, he really listened, and then lifted his head.

“What the fuck am I listening to?” Then he burst out laughing again. “Maan, you’re tripping, man! You’re tripping hard!”

“No, no, no, listen, listen, Jacko, there’s something, it needs, it takes time… You can’t hear it right away…”

“You’re tripping, man…”

“No, please, Jacko, listen!”

“Ok, ok, I’ll listen. Man, you’re crazy…”


And for a minute or two, Jacko listened actively, stopping only to take a quick drag from his spliff.

“Man, what, I don’t hear anything. I hear people talking from above, and some traffic… I told you, you’re tripping, man! Your blood sugar is probably way down in the red zone, you gotta eat something, otherwise you’re gonna be having bad trips all night long…”

But Georgy was relentless.

“No, no, please, listen a bit longer. It’s not the apartment above… It’s here, in this room… Don’t you hear it?”

Jacko obliged. As long as he had his weed, he abided. After a few moments more, he just shook his head.

“I don’t know, man. There’s some noise, but it could be whatever. Anyway, why are you so hung up about it, who the fuck cares? I thought we had a plan, man, get as high as we can and then head down to Tommo’s bar. I have to say it, I’m excited, I genially am. I feel like this year it’s gonna be wild! I’m gonna get wasted as fuuck! And the girls he’s bringing, man? Aw hell, I have all sorts of expectations! I need a girlfriend, man, not just a lay, but a real girlfriend. Someone to talk to, to swap Christmas presents with… And New Years Eve party is the best time to get one. I mean, it’s kind of a sure-shot! The clock strikes twelve, everyone’s drunk and high and euphoric and everyone starts hugging and kissing one anothe… Hey, I hear it now!”

Georgy pushed himself off the dining table he was leaning on.

“You do?”

“Yeah! It’s a kind of a… babble, a whisper, sort of…” 

“It gets louder and clearer the longer you hear it. I can make out like, whole words now.”

“Really? What does it say?”

Jacko put out the roach in the dirty crystal ashtray and took his hat off, tilting his head.

“It’s not exactly words,” answered Georgy. “Or maybe they are, but in some foreign language. It’s really creepy, like from some satanic movie or a black metal song or such shit.”

“I don’t hear it. I mean, I do hear it, but not very clearly. To me, it sound like somebody whispering gibberish. But it is weird, I’ll give you that. Where is it coming from?”

Georgy just shrugged his chicken-like shoulders.

“I honestly don’t know. That’s why I rang you…”

Jacko was fully invested by now. He paced the length and breadth of the apartment, his left ear leading and twitching. He laid down on the dirty carpet and then pulled up a chair and climbed it to listen to the ceiling.

“Weird. It’s like…”

“…it’s coming from the middle of the room.” Georgy finished his sentence.

Jacko sat the chair to the side.

“But that doesn’t make any sense. It must be… some weird echo or something. Like, with the pipes or some shit. Weird shit in any case.”

And just like that, he lost interest again.

“Well,” he said, clapping and rubbing his hands again, “we should get to work! Bowl and cigarette case please!”

Georgy was slow on his feet, but he did what his friend asked of him. Jacko emptied the bag of funky flowers into a big metal bowl and began crushing them with his fingers.

“Man, when are you gonna buy a grinder? I’ll get arthritis doing this with my fingers! And it takes forever to wash out the smell! Hey, have you heard about, like, this dude, who used to roll spliffs all day long and then, when he’d came home, he’d clean the dirt from under his nails and smoke it? Gnarly, isn’t it? Bucky told me about it. Bucky, you know Bucky? Do you know what he did for his eighteenth birthday party? He rolled a bunch of spliffs, and tied them to helium balloons. So, whoever wanted to get high, could just grab a balloon, take a puff and… Man, this really is getting louder!”

Jacko dusted off his hands and stood up again, listening.

“It’s some kind of… Yeah, like foreign language.”

“Like Chinese or something…”

“This ain’ no Chinese, man! This is like… Mongolian or some shit. Romanian maybe, the fuck if I know. Here, you roll for a while, I have to listen to this here shit.”

Georgy shuffled haltingly and sat on the sofa. He began picking the sticky buds apart, slowly, sniffling loudly all the way.

“How long has this been going on?”

“Dunno. I heard it first this morning. But I had to go out. When I came back, it stopped, but then it started again. And then I had to go out again. It resets when no one is listening.”

“What do you mean, ‘It resets when no one is listening’, that doesn’t make any sense! You probably just have to tune your ears to it. It is a weak sound…”

Georgy lifted his head slowly. His neck strained like it was a thousand tons heavy.

“Jacko, man… This shit ain’t weak… To me now, it sounds like someone’s yelling… Like coach Shorthouse is yelling at me from the top of his lungs, only he’s a demon and, and he’s yelling… 

“It’s not like yelling! It’s nowhere near that loud! Man! You smoked a lot more than you admit!”

“No, Jacko…”

“Well, I have to catch up to you, don’ I? Give me one of those!”

Jacko took the spliff Georgy handed to him and went towards the balcony door.

“You don’t need to get out, man, I told you, my aunt…”

“You said that stopping to listen to it resets it, right? I wanna test that theory. And I need some fresh air, this place stinks like dirty socks. Well, are you coming or not?”

“No, man. I need to… I need to keep listening… Jacko, this thing… It’s evil, man! It’s no good…”

“Well, come with me then!” said the taller boy, his hand resting on the sliding door handle.

            Georgy didn’t get up, and Jacko didn’t bother to convince him any further. He pulled the door open. Air saturated with smog, so much it tasted like night itself, poured inside. A police car wail also sneaked itself in before he slipped out and pulled the door close. Chill breeze greeted him onto the tiny dark balcony. Jacko coughed, lit the spliff and took a big drag, eyes gazed into the night view. Thousands upon thousands of lights glimmered weakly in the pitch dark. Feeble amber sparks lodged in gray blocks, floating inside the all-encompassing black. But he saw none of it. Jacko’s eyes were pointed towards a tiny blue neon sign of Tommo’s bar, a couple of blocks away. He could see people coming in, in his mind’s eye. Hot, country girls, with big country tits, sweating under woolen cardigans, all waiting for him. He’d offer them whiskey shots, on the house, and then take them outside to smoke some primo weed. And then, he’d choose the pick of the litter, some nice blond with a smoking body and a hick face, and he’d take her up here, for a shot of “Russian Death”, some more weed and… It was a nice fantasy, interrupted only by a rhythmic sound hammering away in the back of his head.

            Jacko flicked the roach into the void below and got back in, shuddering slightly. Georgy was still in the same pose he was when Jacko had left, one hand holding a cardboard filter and the other a sheet of rolling paper.

“Georgy? Dude? Are you all right?”

Georgy had a drop of blood slowly sliding down his left nostril.


“What the fuck man? You really need to pull yourself together! Go wash your face, drink some water, eat something, for crying out loud! Here, I’ll finish this… Go change too, when I’m finished with this, we can go to Tommo’s. It’s only ten o clock but I think the party’s starting already downstairs.”

Georgy wiped the blood with his sleeve, stood up, and waddled towards the dark corridor leading to the toilet.

“No one rolls spliffs like you,” Jacko said, admiring his friend’s handiwork. “Not even me! Look at this! Like an industrially rolled cigarette! A fucking work of art! Mine have wider filters, which I prefer, but otherwise can’t even compare to yours… You know who rolls good spliffs? Damien. His are best to smoke. It slides like… This shit is getting annoying…” Jacko said as he jumped towards the PC. He bent towards the old fourteen inch screen, clicking away at the Winamp playlist. Eventually, some drum and bass started pounding out of the cheap Genius speakers. He turned the volume way up.

Georgy walked out of the hallway, looking momentarily refreshed.

“Jacko, the reason I’ve rang you… This voice, man, this is some bad voodoo. Some evil shit. It’s toxic…”

Jacko finished rolling a spliff, threw it into the metal cigarette case and jumped to his feet.

“Evil my dick. Lemme…”

He turned the speakers down again. “Tough at the top” faded away.

Jacko began banging his head jokingly.

“Hey, this thing kinda has a rhythm to it! ‘Cha! Wa! Huruya! Gah!’ This could make a killer track! I’m gonna record it…”

Georgy just waved his round head. Jacko scolded him.

“What are you doing, man, sit down and keep rolling! We’re not leaving until that case is full!”

“You can’t record it. I’ve tried. It’s like my cousin Magnus told me about northern light, you can’t take a picture of it with any old camera, it doesn’t work. It has something to do with frequencies and stuff.”

Jacko paid no mind to the advice he was given. He was persistent, trying again and again, until he eventually gave up.

“Fuck, man! I don’t get it, it should’ve worked! I mean, it’s loud as fuck now! Your mike’s shit, but it should’ve picked some of it up.”

“It can’t pick it up man. This sound, this ain’t no normal sound. It’s like a whale song, only the whale is in outer space, and it’s evil, man…”

“Dude, you’re tripping so hard right now. Evil space whales? Now that’s some funny shit, man!”

But neither of the two was laughing.

“Right! Let me finish this so we can be on our way. Go pour me one more glass of the Death, man. And.. I thought I told you to change! Go change, man! No, take a shower, and then go change! As soon as you’re back, we are on our way!”

            Jacko sat alone in a dark, musty room, rolling a spliff after spliff, cursing the fact there was no music on, but feeling too paralyzed to stand up and play some. The sound was annoying, but also commanding.

“Wra! Groah! Mrra! Hyryua!” echoed inside his head.

After what felt like an eternity, Georgy came freshly washed and dressed, but looking somehow even more poorly than before. He looked like he’d lost ten pounds while he’d been away. Even his hair looked like it was thinning. He just sat beside his friend. A spark of positive energy between them prompted him to speak anew.



“What do you think it is?”


“The sound?”

Jacko twisted the tip of the spliff and laid it into the silvery case. It was almost full.

“The fuck if I know, man. It’s weird, I admit that. Weird as balls. You know what I think? This is one of those satellite signals, it’s misaligned,” he said as he took the last pinch of the green residue from the bowl. “It’s projecting smack into the middle of your aunt’s room, instead into another satellite dish. This is like, a Mongolian cooking show, but, instead of going into another dish and into the TVs of Mongolian housewives in the city, it’s messing with our brains. And we’re susceptible. We’re susceptible as fuck. We had some ‘Russian Death’…”

“Only you had some…”

“Shut the fuck up, I’m explaining. We smoked a lot of Brothers’ weed… And you know what Brothers’ weed can do to a man.”

Georgy answered by gently nodding his head.

“This here is hard shit. Do you remember that jazz festival, when you freaked out and ran home? Or that time when I had a panic attack and couldn’t get out of Susie’s bathroom? This here is the same shit! We are under influence, we heard an… ultra-sonic sound not meant for human ears, and we freaked out because of it! That’s it! Now, if you will, I’m going to take a piss, and then we’ll go out, smoke one on the road and then go to Tommo’s. And then, we’ll have a nice warming shot of Jack, and inhale the rich aroma of country girls’ cooch!”

            Jacko walked into the bathroom, took out his member and relieved himself, watching his reflection in the mirror the whole time. He looked pale and horrendous to himself. “Fucking neon light. It always makes me look like a corpse,” he mumbled, pulling his pants up. “Urya, ga, sha, moa!” echoed in his mind as he wiped his face with a tiny dirty towel.

“Are you ready dude? We all set to go?” said Jacko as he walked back in.

Georgy was kneeling on the floor, lodged between the sofa and the small wooden table. Blood leaked from both of his nostrils, mixing with a stream of drool and pooling onto the table surface.

“Aw, fuck, man! Get yourself together!”


“I am not letting you ruin this for me!”


“Look at you, you’re a mess! Now, I’m giving you five minutes to clean yourself, or I’m leaving alone, I swear to God!”


Georgy lifted his head, swallowing hard. Tears ran from his reddened eyes, leaving salty traces.

“I can’t, Jacko,” he cried, “I can’t go, I can’t! It is counting down and I have to follow it through!”

“Counting down? What the fuck are you talking about?”

But it was a countdown. Jacko knew it. He didn’t know what to, and he didn’t want to know. There was authority in the disembodied voice, an order to sit down, shut up and listen. But he’d always detested authority.

“We don’t have to do anything tonight, except get wasted and pick up some bitches! Now c’mon! C’mon, let’s get into gear! Fuck the voice, fuck the man! Come here!”

Jacko picked his friend by the wrist and pulled, but the scrawny boy just wouldn’t budge, showing more effort to resist than ever before.

“D…don’t leave me here alone Jacko!” he grunted with a shaky voice. “Don’t leave me! Stay with me please! Stay with me until the end!”

“Man, you’ve lost it! I’ll pour you a shot of ‘Russian Death’, that will pick you up! Hey, remember that time…”


“…we were at Milo’s place up town, and we got too stoned to go to that gig…”


“…and I made everyone drink vodka…”


“…and then…”

Georgy swatted the hand holding the tiny glass, spraying its clear, acrid content all over the carpet. He clutched at his ears.

“Shut up and listen! Shut up and listen! It’s the time!” Georgy hissed through his clenched teeth.

Jacko gave him an look of disappointment.

“Well, fuck you then. I don’t need this. I don’t need any of this. I’m off to Tommo’s. You’d better sleep it off. Have a shower. Eat something, for Christ’s sake. I’ll wait for you there.”


“Fuck you to.” Jacko bespoke to the voice, picked up his jacket, his hat and the cigarette case, and turned to walk out.

            His sneakers squeaked in the dark as he ran, powered by adrenaline, anger and condensed spite. The mental concoction gelled into a sort of a wall in his frontal lobe of which everything from fear and guilt to alien voices bounced off and deflected. But he couldn’t help but feel a slight fear of the dark, a distrust. The dark was always his ally, always there to hide him from the authorities and hostile parties, but now it felt alien and malevolent. The light was even worse somehow. There was a dark speck in each and every light source. He tried to rub it away by wiping his eyes, but it always remained, like a dead pixel on an aging CRT monitor. Jacko half ran, jumping several stairs at once, making as much noise as possible. He was rushing to get outside.

            The outside didn’t bring the relief he craved. In some way, it was even worse. Being under the open sky frightened him, terrified him. Jacko knew how to fight paranoia caused by bad drug trips, so he pushed all those feelings away, singing dirty rap lyrics in a low voice to the beat of his feet. As soon as he reaches Tommo’s, it will all be alright, he was sure of that.


            The chatter was as thick as oatmeal, and so was the cigarette smoke, even though Tommo said no smoking inside. There were over one hundred people crammed into a space designated for no more than twenty. Jacko sat on a bar stool with an untouched glass of Jack in his hand. The door kept opening and closing on his left, and he could feel the freezing breeze each and every time.

“Man, you don’t look so good.” said Tommo the barman. “I told you not to overdo it! Fucking stoners! Why don’t you go outside for a minute or two? Smoke a cig, get some fresh air?”

Jacko’s gaze was fixed to a spot right in front and to the right. It was the only place where there wasn’t any light, only a slight shadow.

“Hey, do you have a lighter?” said a gorgeous blonde sitting on his right. She took his arm with her velvety hand and shook. “Hey, hello-o? We need a lighter! Hey, man, do you know where we could score some weed? You sure look the type!” she said with a crystal laugh.

Jacko didn’t move. To move meant to look at the light. And the things squirming in it.

“Ja! Ugnha! Mwa!”

The words, that were never words, not human words in any case, he realized, faded, but refused to disappear. They reverberated in the back of his head, like an echo of a church bell, and made him feel as if he was having the worst hangover ever.

“It’s the ‘Russian Death'” he told himself, or maybe even said it out loud. “It’s not meant for human consumption. Not more than one shot. Not ever. And the Brothers’ weed… The Brothers’ weed is hard stuff… It’s just a bad trip. It will pass.”

Jacko lifted the glass up to his mouth. The whiskey smelled like gasoline. His stomach churned. He wanted to order a glass of mineral water, but his mouth failed to comply. His gaze also rose and that was the worst part. There was something in the light. All light. The neon signs. The light bulbs. The cigarette embers. The stars themselves too, certainly. A wiggling worm, a larva, ready to hatch. Into what, he dare not to think about. Jacko also struggled not to think about Georgy. That was hard. He forced his hand to pour the alcohol down his gullet. The content of his stomach rose up, but he held it back with a grunt.   

“Sheesh, Becky, let’s move, this loser is about to blow chunks!”

Jacko held his right hand over his mouth and his left one on his heart. Tears budded out the corners of his eyes.

“Georgy… I’ve abandoned you. I hope you are hanging in there, buddy!”

All around him, people started counting down to the year two thousand.


            On the twelfth floor of the second of the five gray high-rise building of the block, a malnourished boy with a lollypop-shaped head knelt upon a stained woolen carpet. Blood seeped out of his collapsing eyeballs which stared into the sickly yellow bulb, witnessing the birth of something he couldn’t comprehend. A worm made of pure dark. A star-eating entity. His ears bled too. But he could still hear the countdown. It wasn’t made for human ears, nor for any ears on this blue Earth, but still, by some cosmic chance, he could hear it. The moment was coming. And to witness it was to make it happen. The countdown was coming to an end. And with it, everything else.

“Grwa! Ha! Toi! Mwa!”

Objavljeno na sajtu The Piker Press

Knjiga odraza

Dvorana je bila prepuna leševa i tela koja su štrcala krv i grčila se na putu da postanu jedni od njih. Negde iza družine je kloparao metalni štit, vrteći se na podu poput novčića. A ispred, na oltaru na samom kraju prostorije, nalazio se njihov cilj – Knjiga Odraza.

„Mo’e“ promumla ratnik-rmpalija i polete napred, gotovo iščašivši čarobnjakovo rame svojim i pregazivši par preostalih animiranih kostura koji su mu se našli na putu.

„Da nisi pipnuo relikviju tim tvojim žuljavim, štrokavim ručerdama, ti, degenerisana gomilo mišića!“ siknu čarobnjak gladeći rame.

Varvarin je već bio podno podijuma. Odložio je ratnu sekiru na pod od mermera i žuljavim, štrokavim ručerdama listao kitnjasti tom.

„Ovo je najbolja kljiga koju je Krog ikad video! Na svim stranicama su Krogove slike!“

Čarobnjak zgrabi severnjaka stiskom telekinetičke čini i baci ga u stranu poput zgužvanog lista hartije.

„Ti ni ne umeš da čitaš! A to nisu tvoje slike, volino, već sigurno portreti drevnih kraljeva Mihlandije!“

Čarobnjak pažljivo uze rukopis sa poda, zgađeno brišući krv sa kožnih korica.

„Ovo je… Čekaj malo, pa ovo su sve ogledala!“ Mag promrmlja čin za otkrivanje magije pa opsova, glasno, školovano i masno. „O, jebali nas bogovi svi skupa, a i mi njih, ovo je izgleda jedno od onih „blago je u nama samima“ nagrada! Opet smo nasamareni! E pa ako nam je, kad ne istražujemo zadatak pre nego što ga prihvatimo!“

„Polako Otise, možda je to artefakt koji otkriva pravu prirodu ljud… a jok. Ipak su obična ogledala. U božju mater!“ prokomentarisa sveštenik, spustivši se ovim govorom jedan stepenik bliže paklu.

„Možda mogu da iskoristim ovo za, ne znam, neka trik gađanja strelom, ili tako nešto…“ racionalizovao je rendžer, češkajući se ispod zelene kapice.

„Ma kakvi. Da priznamo lepo drugovi, zajebali su nas kao poslednje budale!“

Lopov Igi uskoči u raspravu.

„Polako, polako. Ne sekirajte se, ja ću da spasim situaciju. Dajte mi tu knjižurinu…“


Idućeg dana, na pijaci, Igi je poranio da zauzme najbolje mesto.

„Ajmo lepotice, ajmo lepotani! Ogledala, najbolja ogledala, čisto srebro! Na komad, kamen i pedalj! Najpovoljnije u celom kraljevstvu!“

Čarobni gaj



Devojka hitro spusti pogled sa nebesa; srebrne đinđuve koje je nosila, što kao nakit, što ušivene u haljinu, ispratiše pokret egzotičnim krešendom. U njenim zenicama boje neba krio se pogled srne suočene sa farovima automobila, zbunjen i uplašen.

Dečak koga je gospođa držala za ruku prestao je da liže sladoled i blenuo u devojku, prepoznavši u njoj nešto vidljivo samo njegovim očima.

“Je l’ ovo beše put za Vilinu pećinu?”

Devojka je odgovorila nemim pogledom, kao da ne razume jezik kojim joj se žena obraća.

“Bila sam ja ovde pre, ali odavno, kad sam bila kao ovaj momak.”

Žena pomazi dečaka po glavi, na šta se on sakri stidljivo iza nje, ne skidajući pogled sa devojke.

“Ali se sećam, sve je bilo drugačije…”

Gospođa se polako okrete oko sebe polu-raširenih ruku, pokazujući na suncem opaljenu livadu. Okolo su prolazili drugi posetioci, brojni ali ne toliko da naprave gužvu. Sa svih strana opkoljivali su ih štandovi, nudeći raznoliku robu, od hladnih napitaka i pljeskavica, do majica i suvenira. Odnekud je dopirala i muzika.

Žena skinu šešir sa glave i krenu da se hladi njime kao lepezom.

“Nikog više ni ne zanima pećina, svi su došli da vide ‘Čarobni gaj’. Čarobni gaj, mo’š misliti! Kao da šuma može stvarno da poraste preko noći! E, šta sve neće izmisliti, samo da uzmu pare od ovog napaćenog naroda!”

Dečak spazi mali okrugli predmet smeđe boje koji je devojka vrtela u šaci. Primetivši to, ona ga brzo strpa u krznenu vrećicu za pojasom.

“Plaćaju da vide šumu! A sećam se, kad sam ja bila mala, sve je ovo bila šuma! Guštak! I sve su posekli! A sad eto plaćaju da vide gaj od pet hrastova, sačuvaj me Bože gluposti!”

Kao da želi da poentira njeno izlaganje, odjednom se zaori glas prodavca.

“Ovamo narode! Figurice izdeljane od hrasta iz Čarobnog gaja! Garantovano štiti od crne magije, raka, uroka i bolesti!”

Gospođa sasluša reklamu, prekrsti se odmahujući glavom pa ponovo usmeri pogled ka devojci.

“Mnogo vam je lepa haljina! Je l’ ste to sami šili? Jako mi se dopadaju ti detalji, listovi i zvončići. Te žute trake vam se baš slažu sa kosom, a i figuru imate za nju. Eh, nekad sam i ja mogla da uđem u takvu haljinu…. Bilo nekad! A je l’ vi radite ovde? Neka promocija je u pitanju sigurno, je l’ da?”

Potmuli zvuk zapara vazduh iznad. Dečak izvuče sladoled iz usta glasno coknuvši usnama, pogleda gore na tren, i pošto nije video ništa vredno pažnje, vrati i pogled i ledeni dezert na pređašnje mesto.

Pažnja plavokose lepojke je još jednom bila usmerena na dešavanja iznad nje. Izgledalo je kao da jato belih golubova sleće na poljanu.

Papirne pahulje lelujale su oko njih, svaka obeležena sitnim slovom.

Nemim, ali sasvim jasnim pogledom, devojka postavi pitanje svojoj sagovornici.

“A, to! Avion, ranije su ih koristili za gašenje šumskih požara. Sad, pošto nema više ni šuma ni požara, koriste ih za reklamu. Mada ja ni ne vidim šta piše, ček da uzmem naočare…”

Dečak je dovršio svoju poslasticu i krenuo da baci štapić na zemlju, a onda je primetio tugu u pogledu devojke dok je gledala papirne smetove na livadi, i strpao lepljivo drvce u zadnji džep pantalonica.

“‘Čarobni gaj – Vilina šuma – Servis auspuha Mićković'”, sricala je žena natpis sa neba kroz debela stakla.

Zatim skinu naočare i uze jedan od papirića sa zemlje.

“Pa i ovde piše isto! Pih, nisu se ni potrudili za reklamu, samo trpaj! Ovo je još gore od onih što dele letke, oni te makar pogledaju u oči! Ali ne, jedan po jedan, to traje previše dugo, najbolje je natrpati sve u doboš pa nek avion seje…”

Do tada nečujni, praporci na devojci još jednom zazvoniše, ovog puta radosnijim tonom. Činilo se da nisu proizvodili zvuk sem kada bi to ona od njih zatražila.

“Jao, izvinite… Ja vas tu zamajavam, a vi sigurno imate posla. Nismo mi jedini posetioci ovde! Nego šta rekoste, gde beše staza za Vilinu pećinu?”

Devojka okrete glavu, pokazujući špicastom bradom ka stazici kojom je došla.

“E, jeste, izgleda. ‘Ajde, idemo! Hvala vam puno! Doviđenja!”

Gospođa povede unuka puteljkom koji je sekao livadu. Pre nego što su se spustili kamenim stepenicama u bagremom obraslu jarugu, dečak se okrete na tren i setnim pogledom pozdravi misterioznu neznanku po poslednji put.

Isprativši svoje sagovornike, devojka vrati pogled ka nebeskom svodu, prateći silaznu putanju zujećeg dvokrilca. Ona zatim dodirnu svoju vrećicu, proverivši bezbednost njenog sadržaja, pa se uputi ka gnezdilištu čudne metalne ptice.


U rano jutro sledećeg dana, Nikola Kovačević zaustavi svoj sladoledžijski kamion na okretnici benzinske pumpe. Poranio je da bi zauzeo što bolje mesto i preduhitrio konkurenciju, lišeći time sebe par sati prekopotrebnog sna. Umorni poslastičar protrlja oči dlanovima, zbunjen time što je tri puta zaredom nekako uspeo da propusti skretanje sa glavnom druma ka Vilinoj pećini. Nikola zevnu glasno, pa potera kamion nazad vozeći opasno niskom brzinom, očiju uprtih u levu stranu puta, rešen da ovoga puta nađe prokleto isključenje. Ali koliko god buljio, nikako nije mogao da nađe staru zemljanu stazu. Tamo gde je koliko juče bila pusta livada, prostirala se nepregledna gusta hrastova šuma.

Objavljeno u SF alamanahu “Terra” br.29,

Vašar u Beloj Palanci – Peti deo: Poslednja pirueta/Legenda o nevesti u belom

Balerina je bila potpuni uspeh: Marina je zaboravila sve pređašnje negativne utiske sa vašara i po prvi put tog dana delovala srećno. Nakon vožnje nešto manje uzbudljivom “čajdžinicom”, napravili su kratku pauzu za piće. Milan je pio Nikšićko pivo a Marina đus-votku, ni ne primetivši da je votka bila jeftini Baltik a ne Smirnov na koji je navikla.

– E, sad ćeš da vidiš šta je prava vožnja! Idemo na veliki ringišpil! Ima i fora, ako uhvatiš patku, dobiješ besplatnu vožnju!

Marina prasnu u smeh.

– Čiju patku?

Milan je pogleda razrogačenih očiju, podiže pogled, pa i sam prasnu u smeh.

– Haha, kad sam ja bio klinac, hvatao se gumeni Paja Patak, sad je neki meda izgleda. ‘Ajde da vidimo, da se kladimo! Ko će prvi da uhvati medu!  

Marina je uživala u vožnji. Strah i panika od dizanja sedišta ubrzo su zamenili vrisci uživanja. Sa ove visine, vašar je konačno izgledao onako kako ga je Milan opisivao: zemlja čuda, prepuna radosti i bezbrižnosti, svetovima udaljena od realnosti Srbije. Topli vazduh mirisao je na izgubljenu magiju detinjstva a svetla vašara i grada su namigivala prijateljski, uveravajući je da će, nezavisno od toga što budućnost drži, sve biti okej.

Videla je okačenu lutku i nagla se ka njoj. Zamalo… U sledećem okretu bila je bliže. U narednom još bliže. Jeftini plišani meda zvao ju je nemuštim jezikom. Nije joj bilo stalo do besplatne vožnje, žeton je i ovako koštao samo pedeset dinara, dohvatiti medu je bio duhovni cilj, nešto što se ne može kupiti novcem. Bliže… I bliže… Marini se činilo da leti iznad bajkovitog krajolika belopalanačkog okruga….

Legenda o nevesti u belom

Miša Tamburaš udari početne akorde pesme “Krivo je more” lica obasjanog logorskom vatrom, što natera Mladena da se namršti. Ostatak ekipe krenu da vadi dvolitre iz ranca i pevuši melodiju Mišine pesme.

– Šta o’š ti, kvo mi se tu mrštiš tuj? – reče Milivoje prekinuvši svoj performans.

– Zato što nismo došli ovde da ločemo i slušamo tebe kako siluješ tuj gitaru.

– Ne, nego smo došli tebe da slušamo kako tropaš od umpiri i omaje! Da zajebeš sa toj odma! – odbrusi Milivoje, vrativši se svojoj gitari.

– Jer nismo došli ovde da slušamo strašne priče? Jao, ja to mlogo volem! – reče prsata Nevena stidljivo, pribivši se bliže uz Mišu.

– Nismo došli ovde da slušamo strašne priče – odgovori Nemanja – nego da ih ispitamo, da vidimo dal’ su stvarne.

Ostatak ekipe je već hrskao čips i pijuckao Pepsi i pivo, bacajući sporadično suve grane u logorsku vatru koja je osvetljavala obalu Nišave.

– Manja je prso načisto, pobrljaveo od one serije na kablovsku – reče mršavi Raka, vadeći pljosku iz vojničkog ranca. – Aman bre, toj sve nije stvarno! Šta ste se naprimali!

– Nisam prso – podviknu Nemanja – Samo hoću da uradimo nešto korisno, nešto naučno večeras! Znate svi priču od nevestu u belo? Ona je bila srbska princeza odavde negde, koju je zarobio turski beg, i reko joj da je neće pušti dok mu ne rodi sina. Zatvorio ju je u tavnicu ispod zemnju i otišo u boj, i baš kad je rodila sina, on ode u vojsku u Rumuniju a Nišava poplavi tavnicu i udavi i nju i detevo. Otad je pojavljuje njezin duh pored Nišavu i traži pravdu.

Nevena  se strese, iako je bila topla noć, i pribi se još bliže uz Milivoja.

– Ja imam… – započe Nemanja izlaganje.

– Dobroe, znamo svi da imaš mobelni što mož da snima noču, aj smiri se malko. Ajde bre, da se malko prozebavamo, da sviramo, da pevamo, da se ljubimo… – prekinu ga Miša i izvi se ka Neveni, izazvavši širok osmeh na njenom licu.

– Jer znaš, niko stvarno ne veruje u tej tvoje priče…

– Ja sam čul – ubaci se Raka – od Najdena Ciganina, priču od zakopano blago. Od Gornju Koritnicu, tri vrtače na kam Palanku, ima zakopana čižma puna sa dukati…

– Nesmo došli ovde zbog priče od Najdena Ciganina, on je videl i lava u Sićevačku klisuru, pa ništa! Došli smo da dokažemo nešto nemoguće, nešto što…

– KRIV JE NA GORE! – zapeva u transu Raka uz melodiju Mišine nostalgične pesme.

Nešto krcnu u mraku šumarka ispred njih. Raka stade sa pevanjem, a Milivoj sa sviranjem.
Svo šestoro se ućutaše, osluškujući.

– Ma, nije ništa, sto posto je pacov il tako nešto…

Mišino rezonovanje prekinu još jedan neindifikovani zvuk iz šumarka. Sada je celo društvo prekinulo svoje aktivnosti i gledalo skoncentrisano u tamu iz koje su dopirali nepoznati zvuci.
Iz mraka vrbove šume začu se zveket lanaca. Kampom zavlada apsolutna tišina. Nedugo zatim, iz tame proviri silueta devojke odevena u belo. Odora joj je bila pocepana i ukaljana muljem i žabokrečinom. U naručju je stezala vodom natopljen zavežljaj.

– Beži! – uzviknu Miša, na šta celokupno društvo potrča užasnuto nazad ka auto-putu, ostavljaljući za sobom rance, flaše i ostalu imovinu.

* * *

Marina se zatetura dezorijentisano ka svetlosti napuštene logorske vatre.

– Milane… Uhvatila sam medu.

Prethodni deo priče “Vašar u Beloj Palanci” možete pročitati ovde

Vašar u Beloj Palanci – Četvrti deo: Više od (video) igre

Predrag, koga su prijatelji (dok ih je još imao) zvali Peca Haker, zvecnu žetonima u džepu i kroči pod platnenu ciradu. Dolazio je ovde svake godine, vučen neobuzdanom čežnjom, nostalgijom, sećanjima na davno prošle bezbrižne dane. Nekada je fliperana bila centar sveta, mesto gde se okupljalo društvo, ne samo da bi igrali igre, već i da bi ćaskali i zezanjem umanjili pritisak svakodnevnog života.

Ali svake godine scena je bila sve depresivnija. Bilo je premalo posetioca, i niko nije igrao klasike. Tu i tamo bi neko odigrao neku noviju simulaciju vožnje i pucanja ili fliper, potpuno ignorišući bezvremene naslove sahranjene u ofucalim mašinama.

“Gazda bi verovatno zaradio znatno više prodajući ove antikvitete na i-beju nego što dobija od žetona” , pomisli Peca.

Predrag se pitao i sam zašto dolazi: njegovo staro društvo iz fliperane je bilo rasuto po svetu, od Amerike do Kine, a sve igre je već imao kod kuće na svom kompjuteru. Svake godine je bilo isto: odigrao bi nekoliko partija omiljenih igara na ručki koja je tolerisala grubosti i iživljavanje a zatim lutao besciljno, tražeći nešto što nije umeo da opiše.

Na ekranima automata ređali su se poznati naslovi: uvek popularni Dinosaurusi, gde su kačketom-krunisani Mustafa i nabildovani Rus, Mes Obradovic, zvani Meso, uvek vodili kao popularniji likovi u odnosu na bezličnog Džeka i slabašnu Hanu. Panišer, stari dobri Puniša, u verziji iz vremena kad je poznati anti-heroj uvek bio uparen sa Nikom Fjurijem, koji je tada još uvek bio belac. Strit Fajter i Gile, šampion igre po glasu popularnosti. Večno popularni Tetris, čija se arija orila čitavom halom, pojačana toliko da je gušila zvuke svih ostalih igara.

Predrag siđe sa dasaka fliperane. Melanholija mu je ove večeri potpuno slomila duh.

Najednom mu nepoznati detalj vašara privuče pažnju: autobus sa automatima, ali novi, koji do sad nije dolazio na belopalanački vašar.

Predrag kroči u unutrašnjost zarđalog autobusa i osmotri treperave ekrane. Uglavnom su to bile poznate pucačine, tuče i vožnje, sa po kojim opskurnim naslovom poput koreanskog “Hi-Mena”, koju koga su deca tako krstila zbog sličnosti glavnog lika sa nekad popularnim herojem istoimenog crtaća.

Jedan ekran privuče Pecinu pažnju. Na njemu nije bilo naziva igre, niti imena kompanije koja ju je napravila, već samo fri-plej snimka neke njemu potpuno nepoznate platformske igre, rađene u piksel-stilu klasika osamdesetih.

Predrag radoznalo ubaci žeton u prorez, na šta ovaj upade u utrobu mašine propraćen poznatim, slatkim zvukom.

Slab udar elektriciteta natera ga da poskoči kada je uhvatio ručicu. “Opet loše uzemljenje”, pomisli on, pokušavajući da ne dodiruje ostatak mašine telom i time izaziva dodatne udare.

“Stage 1”, pisalo je na ekranu koju sekundu, nakon čega ekran ispuni dvodimenzionalni prizor zavejanog brda, sa protagonistom u vidu dečaka u crvenoj vetrovki. Vođen instinktima i iskustvom, Peca potera lika u desno, pohvatavši brzo da se igra sastoji iz skakanja i gađanja protivnika grudvama. Iz nekog razloga, ova scena mu je delovala poznato i umirujuće.

Drugi nivo odvijao se u polu-urbanoj oblasti, punoj dvorišta ograđenim tarabama. Cilj je, izgleda, bio prikupiti što više jabuka sa drveća iza ograde, izbegavajući neprijateljski nastrojene dečake. Negde na pola nivoa krenu animacija koja je prikazivala glavnog lika kako gubi cipelu na drugoj strani ograde i zatim skače preko nje.

“Haha, ovo je isto kao kad mi ispala cipela dok sam krao jabuke kod baba-Javorke, pa me posle jurilo njeno kuče!”

Predrag je jedva stigao da reaguje kada ga je u sledećoj sceni pojurio pikselizovani pas. Vodeći se refleksima, on preskoči protivnika i nastavi jurnjavu ka desnoj strani, bledog lica blago oblivenog znojem.

– Ha, koja je kraljica onda, baba-Javorka? – promrmlja Predrag nervozno sebi u bradu, koji minut pre nego što se uz preteću muziku ukaza prilika čuvara nivoa: starice sa crvenom maramom na glavi, naoružanom drvenim štapom.

Ponesen transom, Predrag pređe i ovu prepreku. Sledeći nivo bio je mešavina igre Miki i klasičnih tabačina tipa Dabl Dragon, gde je izbegavao protivnike pikselizovanih ćelavih glava, i sakupljao lebdeća srca koje su mu davala snagu da im se suprotstavi. Sledeći nivo bio je 2D vožnja iz ptičje perspektive, sa rasporedom putanja nedvosmisleno nalik na ulice Bele Palanke…
Izgubljen u maglama nostalgije, Predrag je tonuo sve dublje i dublje u mešavinu sećanja i mašte, ne osetivši vibracije upaljenog motora…

Vlasta zvani Vaška otvori zadnja vrata autobusa i zaviri u mračnu unutrašnjost da proveri da mu se nije zavukao neki klošar ili narkoman. Sem treperave svetlosti automata i smrada prouzrokovanog lošom ventilacijom, u autobusu nije bilo ničeg. Vlasta se vrati na vozačko mesto i krenu ka sledećem vašarištu.

*  *  *

– Tečo, tečo, će me vodiš na ringešpalj?

– Ma, idi begaj, da se otkači lanacat, pa da me posle vade tam’ iz Nišavu.

– Ajdeee, moolim te! – kukao je klinac sa kačketom.

– Ma, nema šanse!

– Onda da mi kupiš mekike i klaker! – postavi dečak ultimatum.

Suvajlija propusti dim Drine bez filtera kroz požutele brke, pa bez reči povede dečaka ka štandu koji je prodavao mirišljavu ambroziju od masnog testa i gazirani nektar sa ukusom kruške, ohlađen u limenom koritu punom leda.

Nastaviće se!

Prethodni deo priče “Vašar u Beloj Palanci” možete pročitati ovde

Vašar u Beloj Palanci – Treći deo: Vreme paklenih vozača

– Slavče, je l’ mož da mi obećaš nešto? Da ovaj put voziš k’o čovek? S’ devojku sam, ‘oću lepo da se sprovede, znači, nemo’ me čukaš kao maloumnik, nego vozi normalno za promenu! – reče Nikolica držeći Milicu za rame.

– E-he, on da vozi k’o čovek? Pa on učil da vozi na Getea, ni dozvolu nema. – dobaci Gliša, stiskajući debelu Snežu za dupe.

– Ćut’ tu bre! Ja? Pa ja uvek vozim k’o čovek!

– Aham… – reče Nikola namrgođeno primajući žetone od prodavačice.

Elektricitet prostruja poligonom i luda vožnja započe.

Nikola je vozio kao profesionalac, kao Flojd. Svaki klinac u Palanci je vozio mahnito, pokušavajući da ga udari, ali on je ih je vešto izbegavao, cimajući električno vozilo levo-desno toliko oštro da se mala Milica grčila napeto svakim njegovim obrtajem volana. Bio je kralj poligona, pakleni vozač propisnog saobraćaja.

Iznenada, udar zatrese njegov autić. Okruglo lice Slavoljuba Krstine cerilo se sa njegove desne strane. Nikola ignorisa ovu provokaciju i nastavi dalje, vozeći slalom-krugove ivicom poligona. Nikola je vozio besprekorno, ali je Slavče nekom volšebnom veštinom uvek uspevao da se stvori sa boka i uništi mu raspoloženje.

– Alo bre, majmunu!

– Šta ‘oćeš be, Nikolice, pa ovo su vašarska kolca, mora se čukaš malo, to je i pojenta!

– Pa čukaj druđi, nabijem ti ga baš, jel’ vidiš da oču da vozim pravilno!

– Ma, ti bre nisi normalan! – reče Slavče i nestade u gužvi.

“Samo mirno”, mislio je Nikola. “Jeste, ovo su vašarska kolca, i mora se čukaš, a ovaj Slavče je debil, ignoriši ga…”

Još jedan udar, još jedan okrugli kez, nalik na mesec koji se ruga sa nebesa. Nikolica izbegnu dvojac osnovaca, oca sa sinom-srednjoškolcem, očigledno drogiranog lika sa naočarima za sunce i cigaretom u ustima, uspaničenu lepoticu u crvenoj haljini… još malo pa savršen krug….
Stranu na kojoj je sedela Milica, ućutala od ozbiljnosti ove, po definiciji zabavne aktivnosti, zatrese novi udar, koji isprati glasno cerekanje.

Nikoli se smrknu pred očima. Njegovo stopalo pritisnu pedalu svom snagom, vozila usmerenog ka ivici poligona. Činilo se da mala električna kolica idu većom brzinom od ostalih, brže nego što je moguće. Nikolino vozilo probi zaštitnu ogradu poligona i uz škripu šljunka pojuri kroz masu iznenađenih posetioca vašara.

Kada je izašao na glavni put, Nikola načini oštar zaokret ka desno, pa onda još jedared. Na licu su mu se ocrtavali gnev i odlučnost. Milica, tiho prateći ovaj nemoguć događaj, ćutala je sve do trenutka dok nisu izašli na auto-put za Pirot.

– Nikolice… a gde idemo? – upita ona bojažljivo.

Nikola je držao pedalu pritisnutu do daske i mrštio se, pogleda usredsređenog na drum.

– Idemo u Bugarsku. U Evropu. Ne mogu više da trpim seljaci.

Topli povetarac mrsio im je kose. Miris reke i čička u cvatu golicao im je nozdrve. Malena kolica, izgledom nalik na čamac sa jarbolom bez jedra, nestadoše u horizontu ofarbanom u roze boje zalazećeg sunca.

*  *  *

Na početku reda nastade gužva. Milan se progura da vidi o čemu se radi, i naču da je zbog nekakvih tehničkih problema poligon privremeno zatvoren. Uto Marini zazvoni telefon. Ona ponovo izvadi svoj beli Ajfon i pogleda u ekran.

 – Upravnik pozorišta, moram da se javim. Halo? – Marina pokri levo uvo šakom da priguši vašarsku vrevu i izađe iz reda.

Milan sede na trulo stepenište i zapali cigaretu. Stigao je da ispuši još jednu pre nego što se Marina konačno vratila.

– E? I, je l’ vozimo?

– Ma jok, nešto se pokvarilo… – Milan osmotri vašarište, pa ugledavši fliperanu pod ciradom reče – Hoćeš da igramo igrice?

– Je l’ imaju VR?

– Hah, teško, ovo su ti pretežno stare igrice…

– Jao, a je l’ imaju Mario? To sam mnogo volela kad sam bila mala…

Mladić sa okruglim naočarama koji je stajao ispred njih uskoči u razgovor.

– Mario, na arkadnim aparatima? Teško, sem ako imaju “VS. Super Mario Bros” kabinet, što je retkost, u svetu, a kamoli ovde…

Zaljubljeni par je već na pola njegovog odgovora izgubio interesovanje.

– E, imaju vožnje! Ajde da vidimo šta sve ima!

– Balerina za balerinu! – reče Milan i povede je za ruku ka poljani prekrivenoj raznobojnim vrteškama.

Nastaviće se!

Prethodni deo priče “Vašar u Beloj Palanci” možete pročitati ovde

Vašar u Beloj Palanci – Drugi deo: Kruška

– Ovu godinu nema z’bancije, ja pobeđujem i tačka! Ima da iam najviš pojeni na krušku! Koj izgubi vika pijenje, vlašu viljamovku u Kneza, kako smo se dogovorili! – brundao je Goša Bilder.

– Ti će pobediš! A što misliš da će ti pobediš? – dobaci Mika Golubar gladeći bradicu.

– Z’to – reše Goša – što sam od otoč treniraja svaki dan u Gibinu teretanu sam’ da vi pokažem kvo je snaga, takoj da spremajte pare!

Goša udari krušku svom snagom. Kazaljka pokaza 627.

– Ovoj? Slabo, drugari, da vi ja kažem – reče Mika. – Džabe ti treniranje kud Gibu, toj je sve prevara. Ja sam celu godinu mlatil krušće kod tasta, gle kakve su mi rućete, ko trupci! Nema šanse da niki drugi pobedi sem men!

Na udar Mikine pesnice kazaljka aparata polete i konačno se zaustavi na broju 701.

– Neje loše, al ništa to nije. – prokomentarisa Laza, od milošte zvani Šljokča. – I ja sam celu godinu mlatio krušku, i to domaću, prepek, od osamnaes’ gradi, a od jutros sam pija samo viljamovku, da gu osetim mađiju za večeraske. Sklonete se malko samo, da vi ne zakačim, da vi ne objašnjavam na tatka što sam vi poslal u Niš u urgentnu!

Laza zavuče rukave svoje ljubičaste Adibas trenerke, pa širokim zamahom odalami krušku. Kazaljka pokaza 822.

Svi pogledi bili su upereni ka žgoljavom Marijanu.

– E pa, Maki, izgleda da ti vikaš pijenje, nema šanse da udariš poviš od ovog sivonju.
Marijan udahnu duboko, odmeri protivnika, i zamahnu.


Društvom zavlada muk.

– A be, Maki… kako?? Kako je ovo moguće?

– Kako je moguće? Isto kao kad mi gazda rekal da mi neč da platu ako ne istovarim pet tone ugalj za dva sata – reče Marijan. – Sve je moguće kad se mora. Ljudi, ja sam moral da pobedim, jer ja pare za pijenje – nemam!  

*  *  *

Marina je žvakala plastičnu kašičicu pogleda izgubljenog u dnu šolje espresa.

Milan oseti da se dosađuje pa upita: – Šta hoćeš da radimo?

– Mm, meni je svejedno, šta ti hoćeš.

– Hoćeš da vozimo autiće, to je uvek zabavno!

– Jao, pa ne znam, ja ne umem to, nemam ni dozvolu.

Milan se grohotom nasmeja.

– Ne treba ti dozvola za to, ludačice! ‘Ajde ovako, ja ću da vozim, ti samo sedi pored mene, okej?

– Mm, okej! – odgovori Marina i skoči sa plastične stolice improvizovanog kafića.

U redu za žetone stvorio se zastoj; društvance na početku reda se žučno prepiralo oko nečega. Marina je ignorisala gužvu čačkajući telefon i nervozno cupkajući nogom. Milan isturi glavu da čuje šta se dešava.

Nastaviće se!

Prvi deo priče “Vašar u Beloj Palanci” možete pročitati ovde

Treći deo priče “Vašar u Beloj Palanci” možete pročitati ovde

Vašar u Beloj Palanci – Prvi deo: Ne me gledaj, izedem te

Svakim kilometrom južnije od Niša sve više joj se činilo da je izreka “Što južnije, to tužnije” bila istinita.

– Videćeš, super je to. Prelepa priroda, ljubazan narod, vrh klopa…. Vašar u Palanci ti je… nešto kao mala Guča! – govorio joj je Milan tapkajući prstima po volanu. Marina je znala da on poreklom iz tog kraja, ali nikad do sada nije imala lični kontakt sa ovim delom Srbije.

Kako su prošli kanjon Sićeva, priroda je postajala sve fantastičnija, ali i nekako previše divlja, neprijateljski nastrojena. “Crnče”, “Leskovik, “Crvena reka”, ređali su se nazivi na zarđalim znakovima, praćeni licima koja su izgledala više tužno i bedno nego ljubazno dok su virila među urušenim kućercima od blata.

Sama Palanka je bila šok: ovo nije bila Guča. Guča je donekle imala šarma, koliko takvo dešavanje može imati za jednu balerinu Beogradskog narodnog pozorišta. Ovo je bio… pakao! Oronule kuće, ispucali trotoari, ulice prepuni životinjskog izmeta i đubreta, i krezubi ljudi sa neshvatljivo širokim i iskrenim osmesima. Sam vašar je delovao kao prizor iz post-apokaliptičnog sveta koji je nastavio sa postojanjem nesvestan svoje propasti. Milan primeti Marinin nemirni pogled.

– Nervozna si jer smo se dugo vozili i jer si gladna. Kupiću ti pljeskavicu, da vidiš šta je pljedža, a  ne ona sranja iz Mekdonaldsa…

Ne me gledaj, izedem te

– ‘Češ da ti gu turim u lepinju ili u tortilju?

– Ja li sam Meksikanac pa da jedem torinje? – odbrusi Mile ćevabdžiji. – Tej tortinje da vrljiš na svinje, a men’ da daš lepinju, da mi turiš luk, kupus i alevu, i da me zajebeš više s tija gluposti!

– Ja oču tuj tortinju – oglasi se Dragan nesigurno. – Nesam nikad jel’, a čuo sam da neje loše.

Gazda-Grozda pljunu u šake, obrisa ih pozadinom svoje kecelje pa krenu da muva iza tezge.

– Evo, za gospodina u tortilju. Štočeš od prilog?

– Jer imaš gvakmoli?

Mile se zagrcnu zalogajem svoje pljeskavice.

– Koe?

– Ništa… Turi mi urnebes i kupus.

– Šta reče ovaj, gvank…?

– Ma, mani ga, pošandrcao skroz od kako ga Sandra šutnula – odgovori Mile mljackajući glasno.

– E, moj ti, Draganče… Nikad čovek od tebe. Dokle će ti se smeje cela varoš?

Dragan uzdahnu duboko pa se zakašlja kada mu parče kupusa ulete u dušnik.

– Ja toj zbog tebe… Znam da voliš Južnu Ameriku…

– Jaoj bre, Draganče, pa Meksiko nije u Južnu Ameriku!

– Kako neje? Pa tuj je negde… Pričala si mi vazdan kako ništa ne znam od svet, pa reko da naučim…  Gledal sam onomad na Diskaveri, baš pričaše nešto od Meksiko. E s’d, Južna Amerika, Istočna Amerika, jebem li ga baš, tako je nešto, potrefio sam ga otprilike.

– Tebi Kina i Japan isto, je l’ da?

– Ja ga cenim, toj kao Bugarska i Rumunija, malko drugačije, al mu izađe na isto, neje li?

– Jaoj, Draganče… Stvarno, nikad čovek od tebe.

Dragan nabra žbunaste obrve, suzdržavajući nadolezeće suze.

– Ja svej ovoj zbog tebe radim, je l’ znaš? Zabole mene u koju je Ameriku Meksiko, al znam da ti voliš da si pametna, pa i ja da se napraim malo pametan zbog teb’. Menemi dobro u Belu Vodu, al ako ti očeš da ideš za Meksiko, mene ništa nije teško, bubreg če si prodam sam’ da te vodim.

– Ti će prodaš bubreg? Pa ni onaj pišljivi šljivar što ne daje ni kazan rakiju obećavaš već tri godine, pa ni njega nisi prodao!

– Sandra, evo, u oči te gledam, od jesenas prodavam i šljivar i njivu tam poza reku i vodim te gde oč! Ja sam misliel da idemo u Sutomore, al ako oč da idemo u Meksiko, idemo u Meksiko! I engleski ču naučim do tad ako treba!

– Jao Draganče, pa u Meksiko ne pričaju engleski!

– Nego koj jezik pričaju?

– Pa španski!

– A da be! Uu, ako je španski, onda ladovina! Gledal sam sve špansće serije, od Robinju Isauru još…

-Jao, Draganče, Robinja Isaura je brazilska serija!

– Pa?

– Pa tamo ne pričaju španski, nego portugalski!

– E, jes, boli ga kur pa sad!

– Nikad čovek od tebe, Draganče!

U hladovini tende, zbunjeni dvojac nemo je posmatrao scenu.

 – A be Grozdo, kvo si turil toj Dragančetu u pljeskavicu, tatule?

– Ma, stavil sam mu svinjsće oči u pljeskavicu, reko će’s uplaši, a on se ispriča s nju ko da mu je brat najrođeniji!

* * *

Marina krenu da štuca. “Paprika u ovoj urnebes salati mora da je iz Južne Amerike!” mislila je, gaseći vrelinu u grlu vodom iz flašice. Štucanje joj prekinu grub udarac u rame.

– Alo bre, sivonjo, kako to hodaš, pokaži malo poštovanja prema dami!

– Milane, nemoj, četvorica su i izgledaju pijano – prošapta Marina zabrinuto.

– Uu, izem ti damu, nema gu šerpa meso u dupe!

Grupica obučena u bugarske imitacije sportskih trenerki se zacereka i zaputi ka kruški za udaranje pre nego što je Milan stigao da odgovori.

– Seljačine! – reče Milan, dok se Marina u sebi naslađivala dobijenom “uvredom”.

Nastavak priče “Vašar u Beloj Palanci” možete pročitati ovde

Segment “Ne me gledaj, izedem te” objavljen je u časopisu “Suština poetike”, br.66

Ne me gledaj, izedem te

– ‘Češ da ti gu turim u lepinju ili u tortilju?

– Ja li sam Meksikanac pa da jedem torinje? – odbrusi Mile ćevabdžiji. – Tej tortinje da vrljiš na svinje, a men’ da daš lepinju, da mi turiš luk, kupus i alevu, i da me maneš više s tija gluposti!

– Ja oču tuj tortinju – oglasi se Dragan nesigurno. – Nesam nikad jel’, a čuo sam da neje loše.

Gazda-Grozda pljunu u šake, obrisa ih pozadinom svoje kecelje pa krenu da muva iza tezge.

– Evo, za gospodina u tortilju. Štočeš od prilog?

– Jer imaš gvakmoli?

Mile se zagrcnu zalogajem svoje pljeskavice.

– Koe?

– Ništa… Turi mi urnebes i kupus.

– Šta reče ovaj, gvank…?

– Ma, mani ga, pošandrcao skroz od kako ga Sandra šutnula – odgovori Mile mljackajući glasno.

– E, moj ti, Draganče… Nikad čovek od tebe. Dokle će ti se smeje cela varoš?

Dragan uzdahnu duboko pa se zakašlja kada mu parče kupusa ulete u dušnik.

– Ja toj zbog tebe… Znam da voliš Južnu Ameriku…

– Jaoj bre, Draganče, pa Meksiko nije u Južnu Ameriku!

– Kako neje? Pa tuj je negde… Pričala si mi vazdan kako ništa ne znam od svet, pa reko da naučim…  Gledal sam onomad na Diskaveri, baš pričaše nešto od Meksiko. E s’d, Južna Amerika, Istočna Amerika, znam li ga, tako je nešto, potrefio sam ga otprilike.

– Tebi Kina i Japan isto, je l’ da?

– Ja ga cenim, toj kao Bugarska i Rumunija, malko drugačije, al mu izađe na isto, neje li?

– Jaoj, Draganče… Stvarno, nikad čovek od tebe.

Dragan nabra žbunaste obrve, suzdržavajući nadolezeće suze.

– Ja svej ovoj zbog tebe radim, je l’ znaš? Zabole mene u koju je Ameriku Meksiko, al znam da ti voliš da si pametna, pa i ja da se napraim malo pametan zbog teb’. Menemi dobro u Belu Vodu, al ako ti očeš da ideš za Meksiko, mene ništa nije teško, bubreg če si prodam sam’ da te vodim.

– Ti će prodaš bubreg? Pa ni onaj pišljivi šljivar što ne daje ni kazan rakiju obećavaš već tri godine, pa ni njega nisi prodao!

– Sandra, evo, u oči te gledam, od jesenas prodavam i šljivar i njivu tam poza reku i vodim te gde oč! Ja sam misliel da idemo u Sutomore, al ako oč da idemo u Meksiko, idemo u Meksiko! I engleski ču naučim do tad ako treba!

– Jao Draganče, pa u Meksiko ne pričaju engleski!

– Nego koj jezik pričaju?

– Pa španski!

– A da be! Uu, ako je španski, onda ladovina! Gledal sam sve špansće serije, od Robinju Isauru još…

– Jao, Draganče, Robinja Isaura je brazilska serija!

– Pa?

– Pa tamo ne pričaju španski, nego portugalski!

– E, jes, boli ga pa sad!

– Nikad čovek od tebe, Draganče!

U hladovini tende, zbunjeni dvojac nemo je posmatrao scenu.

 – A be Grozdo, kvo si turil toj Dragančetu u pljeskavicu, tatule?

– Ma, stavil sam mu svinjsće oči u pljeskavicu, reko će’s uplaši, a on se ispriča s nju ko da mu je brat najrođeniji!

Objavljeno u časopisu “Suština poetike”, br.66

…a vetar je nosio molitve u bezdan

Par žuljevitih ženskih stopala koračao je sigurno uskom stazom između uzburkane pučine i suncem opaljene klisure. Rupice na poroznoj beloj steni bile su pune vode, jedini trag sinoćne bitke između mora i neba: julsko sunce uklonilo je sve ostale. Žena pređe uski prirodni kameni mostić, zastade u hladu stenovite terase. Spustivši teške drvene kofe prepune tereta koji se migoljio, ona podiže kragnu i dunu u oznojene usahle grudi. Pogled joj je bio izgubljen u plitkoj pećini sa njene desne strane, u smaragdu vode i kamenom obronku oko njega.

“Šta to gledaš, Julija?”, upita tamna silueta utisnuta u žute zrake.

Julija vrisnu i uhvati se za bedra.

“Vinćenco! Bog te spalio, kako si me samo uplašio!”

Vinćenco i njegov beli prsluk istupiše iz svetla.

“Ma, gledam, nema Paola. Uvek je sedeo ovde.”

“Da nije upao u vodu?” reče Vinćenco, izvivši vrat ka dubini pećine.

“Evo gledam baš, nema ga, ali nema mu ni stvari! Izgleda da je otišao konačno.”

“Ma dobro, koga je briga za Paola…. Šta radiš ti, Julija? Je l’ si bila po ribu kod Đakoma? Je ‘l uhvatio nešto?”

“Ništa! Ništa ribe!”, povika žena. “Dve bedne skuše, nikakve, k’o za mačke! Al’ vidi! Gle šta ga lignji! Kaže Đakomo, same ulaze u mrežu! E, da sad prođe Antonio sa svojim malim belim kamionom, da mi otkupi sve ovo, bogata bi bila! Kupila bi’ svoj mali beli kamion, pa bi sama vozila robu u Agriđento, šefica bi bila! A šta sad ja da radim sa njima, ko će ovo da jede? Eee… ”

Starac se počeša ispod šešira.

“Pietro još nije stigao kući?” upita on, iako je znao odgovor.

Neprijatna tišina zavlada senovitim odmorištem.

“Nije, Vinćenco.”

Muškarac priđe i zagrli ženu nežno, potapšavši je po ramenu.

“Nemoj da se brineš, Julija. Doći će, doći će svi, evo samo što nisu…”

“Kako da se ne brinem, Vinćenco? Trebalo je da dođu još pre tri dana. I ovo vreme! Čak i stari Mateo kaže da nikad nije bilo ovakvo vreme! Svake noći oluja, a danju stena samo što ne ključa! To nije normalno!”

“De, de, Pietro je stari navigatore! Plovio je ovim morem više puta nego što sam ja pišao u njega! Ih! Ne može njemu ni jedna bura ništa! Nego reci mi, jesi li upalila sveću svetom Kristoferu?”

Žena klimnu glavom umotanom u maramu.

“I svetom Kristoferu i svetom Marku i svetoj Luciji!”

Vinćenco počeša bradu, pa dodade znalački.

“Zapali još po jednu. I jednu Devici Mariji. Nikad tri sveće istom šibicom, to je nesreća! I kandilo nek ti gori celu noć. E tako. Moram sad da idem, čekaju me na doku. Ćao, Julija!”

Kada je zašao za krivinu, Julija dozvoli sebi da pusti koju suzu. Curile su joj niz obraze i mešale se sa znojem i kapljicama morske vode. Ona baci još jedan pogled na unutrašnjost jame, kao da se nadala da se stari prosjak Paolo vratio dok ona nije gledala, pa onda uze drške kofi u žuljevite ruke i započe spori uspon ka selu. Društvo su joj pravili samo zavađeni modri talasi, zarobljeni u žaru sinoćne borbe, slepi i gluvi za njene probleme.

U kući je dočeka muk. Sveće su dogorevale ispred legije naslikanih svetaca, rasipajući vosak po stolu i zemljanom podu. Njihova lica je iz nekog razloga podsetiše na likove iz albuma sa sličicama koji joj je Masimo, njen unuk, jednom pokazivao. Crteži bez smisla i razuma, bezumne kreature nacrtane tako da izgledaju uzbudljivo. Julija trže glavu, pa se prekrsti da otera bogohulne misli iz glave.

Noć je pala, a Pietrova barka se nije vratila.

Julija je legla u krevet. Grom i vetar se oglasiše ponovo, najavljujući još jednu burnu noć. Pokušavajući da uhvati san, Julija je gledala ponovo u milosrdna lica svetaca, tražeći u njima utehu. Međutim, jedna misao joj se stalno vraćala u glavu: kakve šanse imaju ovi smešni ljudi u svojim smešnim odorama spram gneva mora i ognja neba?

Te noći, Julija je sanjala crkvena zvona. Prvo su se čula normalno, ali, kako su zvonila, pretvarala su se u usporeno kucanje metalnog srca, duboko ispod mora…

Iz čvrstog sna probudila su je prava zvona crkve svetog Petra. Nedugo zatim, nečija pesnica zalupa na njenim vratima.

“Julija! Julija, ustani! Pietrov brod je potonuo!”

Obamrlost, nalik na ledenu morsku vodu, obuze njeno staro telo. “Ako je Pietro mrtav, zašto bih uopšte ustajala?”, pomislila je sedeći na rasklimanom krevetu.

“Julija! Julija, čuješ li me! Pietro je u nesvesti! Nose ga u ambulantu!”

“U nesvesti. Znači, živ je!”

Njeno srce zalupa snažnije, šaljući vrelu krv u mišiće, u ruke, koje krenuše hitro da navlače odeću.

U svetlosti polu-usahlih sveća, sveci na ikonama su i dalje delovali kao lutke. Ali ona im se ipak zahvali nemo. Njen Pietro je bio živ!


Oluja je nije pratila na putu ka centru sela; ostala je da besni iznad nevidljive površine mora. Mesec ju je pratio niz brdo, bojeći kaljavu stazu morbidno zelenom tintom.

Očekivala je da ga zatekne u snu, ili čak mrtvog. Međutim, kada je ušla u memljivu betonsku zgradu, videla je Pietra kako se batrga na ležaljci poput ribe na suvom. Grčio se i škrgutao zubima, gurajući i šutirajući medicinske radnike i komšije koje su pokušavale da ga drže. Sedela je budna uz njega sve do zore, a onda su oboje zaspali, on u krevetu, ona na drvenoj stolici pored.

Kad se probudila, Julija je zatekla Pietra budnog kako razgovara sa članovima porodica svojih kolega, drugim ribarima, policajcima i besposlenim radoznalcima iz sela. Utešilo ju je to što je delovao zdravo, ali što je duže slušala njegovu priču, to su joj se više vraćala neobjašnjiva jeziva polu-sećanja iz snova.

“Kažem vam”, govorio je Pietro okupljenoj masi, “nešto nije u redu sa morem. Iz čista mira je krenula oluja. Iz čista mira! I to nije krenula iz vazduha, ne! Nebo je samo pratilo. Počela je iz mora. Talasi su samo krenuli da se… mrdaju. Kao da ih neko upravlja odozdo. Ribe nestale. Galebovi nestali. I odjedared – bura! I da vam kažem, strašno je bilo gledati u te oblake. Da ne verujem u Đavola, zakleo bih se da sam njegov lik video tamo gore među munjama. Ali nisam ni hteo da gledam, otišao sam ispod palube i recitovao Zdravo Marijo u sebi, deset, dvadeset, sto puta! I onda je Đavo podigao svoju ruku, koja nije ni ruka, ni papak, nego pipak i prepolovio barku na pola.”

Masa se komešala.

“Iskreno, ne znam šta je dalje bilo. Zažmurio sam i uhvatio jednu gredu jako, najjače što sam mogao. Pod nogama mi je plivalo nešto. Mislim da je bilo jato ajkula, ali ja sam se pomolio svetom Kristoferu najjače što sam mogao i kao što vidite, nisu mi pojele noge. Kad sam otvorio oči, video sam našu plažu. Video sam…. tebe i tebe kako mi prilazite! Ne znam gde su ostali, oprostite mi. Možda se nisu molili dovoljno…”

Julija je ispržila jednu od lignji Pietru za ručak. Pietro je ranije voleo pržene lignje, ali sada nije mogao ni da ih pogleda. Oči su mu sve vreme bile usmerene ka prozoru, ka moru, iako je delovalo da ne sme da gleda direktno u njegovo plavetnilo.

“Edoardova krava se obliznila. Oba teleta su preživela. Oba ženska”, rekla je Julija i nasula mu čašu domaćeg vina.

“Đianina ćerka, Olga, se udaje. Za nekog trgovca iz Rima. Mislim da će da se preseli kod njega.”

“Juče kad sam išla kod Đakoma po ribu, videla sam da nema Paola. Sećaš se Paola, onog klošara što je našao telo one devojke što se utopila? Došao je baš u tu pećinu nedelju dana pre nego što ju je more izbacilo, kao da je znao. I bio je tu do… ma, do pre neki dan je bio tu! I sad ga nema! Misliš da se utopio, da ga je odnela bura?”

Julija je obasipala muža tračevima i pitanjima nadajući se da će se malo oraspoložiti. Međutim, kako je prolazio dan, stari mornar je pričao sve manje i manje. Pogled mu je bio staklast, izgubljen negde u nevidljivoj praznini koju je samo on video. Vino nije ni okusio.

“Ne brini, Pietro.” Julija je grlila svog muža, stiskajući ga svom snagom. “Sve je u redu. Tu si! Živ si! Bog će srediti sve ostalo!”

“Nema boga, Julija.” bilo je poslednje što je stari mornar izgovorio tog dana.


Noć je donela novu buru.


Na nedeljnoj misi bilo je više ljudi nego ikad do tad. Poslužavnik sa prilozima bio je prepun novca, ali, po prvi put od kako je započeo svoju službu, otac Fredo nije delovao zainteresovan za to. Umesto toga, održao je moćnu misu, ulivši svu svoju harizmu koju je do tad koristio za lov na udovice, u govor koji će svi prisutni pamtiti do kraja života.

“…i zato moramo da se molimo, jače nego ikad. Za spas izgubljenih mornara, za duše onih koji su preminuli, za naše duše. Jer svi smo mi grešnici, i sve dok ne priznamo svoje grehe, prvo sebi, pa onda Isusu, nećemo biti spašeni! A spas nam je sada hitno potreban…”

Sveštenik nastavi besedu tišim, još ozbiljnijim glasom.

“Izgubili smo kontakt sa kopnom. ‘Albatros’ nije jedini brod izgubljen na moru, niko ko je isplovio ove nedelje se nije vratio. Teretnjaci kasne. Oluja koja nas je spopala, koja nas opseda noćima, možda nije sa ovog sveta. I zato pomolimo se još jedared, iz srca, da se ova noćna mora završi i da se naši voljeni vrate!”

Narod je napustio crkvu mileći poput mrava pod lupom. Sunce im je jahalo na ramenima sve do praga. A kada je konačno otišlo na počinak, došla je nova oluja.

Posle sledećeg jutra se niko više nije molio za povratak nestalih. Plaže su bile prepune trupala. Neka su bila naduta od morske vode, drugi su izgledali kao da su se udavili tek nadomak obale. Plač se orio od obale do groblja. Žene su sakrile decu u podrum, da ne gledaju.

Pietro već drugi dan ništa nije okusio. Julija je sačekala da se gužva malo smiri, pa je u ljubičasti smiraj dana uhvatila muža za ruku i povela ga preko njiva, preko kamenjara, skroz oko sela i oko groblja do daščare u kojoj je živela ona. Strega. Veštica.

“Beži napolje! Ne mogu da ti pomognem ništa!”, siktala je žena kroz zube.

“Molim te, Gabriela! Molim te!”, zakuka Julija i baci se na prašnjavi pod, ljubeći skute veštici. “Imam nešto novaca… Imam puno novaca, vidi…”

Gabriela je odgurnu od sebe, pa poravna crnu suknju sa našivenim detaljima.

Njeno bezvremeno lice bilo je mešavina apatije i gneva.

“Misliš da si jedina koja je došla kod mene danas, a? Eh! Ne mogu ništa da učinim za tebe.”

“Molim te, Gabriela, ne za mene, nego za…”

“…ni za tvog muža, ni za bilo čijeg muža! Ni za sebe. Došao je kraj. Isteklo nam je vreme. Džaba se molimo, džaba bajanja i mađije, njih nije briga, ne… Možda i preživimo! Ali… nije ni bitno. Mi smo crvi! Crvi, čuješ li, Julija? Crvi koji će biti pozobani pre ili kasnije!”

Njen nakit je zveckao, ćilibar o kost.

Pietro je i dalje stajao nemo, pogrbljeno, poput živog mrtvaca. Julija začu graju kako se približava kućici.

“Veštice! Izađi, veštice!”

Gabrielin izraz lica je ostao isti. Kretala se hitro poput raka, noseći grimasu teleta pomirenog sa činjenicom da ide na klanje. Rulja pred njenom kućom zvučala je gnevno, ali ona ipak otvori vrata jako, bez imalo straha, i stade pred okupljenu masu.

“Šta je bilo? Šta je? Došli ste da spalite vešticu, a? Hahaha, ovce jedne!”

“Ti si kriva!”, začulo se negde iz pozadine.

“Šuruješ sa Đavolom!”

“Navodiš ljude na krivi put!”

“Sad je dosta! Sad ćeš da platiš!”

Veštica izvi leđa unazad pa se grohotom nasmeja.

“Hahaha! Ja sam kriva? Ja da platim? Pa pola vas je bilo kod mene od jutros! A i pre! Ti! Tebi sam vadila nerođeno dete iz stomaka! A tebi! Tebi sam lečila bradavice na kiti! I šta je bilo, sad ste rešili da sam ja kriva za oluje? Što da ne? Što da ne! Neko mora da je! ‘Ajde ‘ajde, navalite, da vidim šta imate, čime ćete da se spasite!”

Gabrielin govor prekinu udar teškog lanca po ramenu. Ona ciknu i pokleknu, očigledno trpeći strašan bol pa opet podiže vrat prkosno ka svojim mučiteljima. Sledeći udar joj raspoluti lice. Julija povede svog ošamućenog muža kroz prozor, pa zatim do začelja mase. Dino, seoski mesar, nastavio je da bičuje lancem telo veštice dugo nakon što ga je sav život napustio. Iz pravca mora stizalo je tutnjanje vetra.

Sledećeg jutra, Julija veza maramu oko glave, uze kofu u desnicu, pa krenu niz okomite stepenice, ka doku. Pošla je da vidi šta može da se uzme od ribe od Đakoma. Riba joj nije stvarno trebala, Pietro nije jeo ništa, a i nju je apetit gotovo potpuno napustio. Pošla je iz navike, da ubije dan, da ne poludi sedeći u tišini u sobi sa mužem koji joj se sušio pred očima bez vidljivog razloga.

Stepenice su bile mokre od kiše, ali je sunce bilo toliko jako da su bile gotovo potpuno suve dok je došla do poslednjeg stepenika. Kada je stigla do okuke, začula je prigušene glasove kroz šum talasa i kreštanje galebova levo od uske stazice. “Sigurno češljaju plažu,” pomislila je, “traže preživele. I preminule.”

“Evo! Vidi!” vikao je jedan od muškaraca, stežući u dlanu nešto nalik na džepni sat. Pomerao je ruku čas levo, čas desno.

“Šta vidi? Pa, pokvaren je!”

“Nije, vidi! Evo i drugi, nov kompas, novcijat! I ovaj se vrti ko vetrokaz!”

“Znaš,” dodao je treći muškarac, “stari Mateo je rekao da je gledao nebo, predveče, kad počinje da se smrkava i pre nego što počnu oluje. Rekao mi je da zvezde nisu na mestu, nisu kako treba. Sve su se istumbale.”

“Stari Mateo je skrenuo s pameću! Zvezde se istumbale, eh! Ma kako je to uopšte moguće? Njemu se istumbalo u glavi! I šta će ti uopšte kompas i zvezde? Gde ćeš da ploviš po ovom vremenu?”

“Don Marko i don Đuzepe su otišli za Palermo. Čuo sam da će da pokušaju da hvataju avion za Napulj. Možda bi i mi trebalo da pođemo.”

“Ma, gde, u Napulj? A šta da radimo tamo? Ja nemam para za avion!”

Četvrti čovek, do tada tih, koga je Julija sa visine svoje osmatračnice prepoznala kao Eduarda, sačeka da ostali zaćute pa reče ozbiljnim glasom.

“Juče sam se popeo gore, na Ploču, i zaklao sam oba teleta. Žrtvovao sam ih.”

“Žrtvovao? Kome?”

Eduardo sleže ramenima.

“Kome god sluša. Kome god je potrebna ta žrtva. Isusu, Satani, Jupiteru, Pertiniju… Ovo mora da se završi. Ili ćemo svi mi da nestanemo.”

Julija je silazila stazom polako, tiho, trudeći se da ne omete njihov razgovor. Jedan od muškaraca, mladi zidar za koga je znala da se zove Dario, podiže pogled ka njoj.

“Izgleda da si ih žrtvovao bezveze. Evo ti, pitaj kome treba da se prinosi žrtva!”

Julija razrogači oči.

“Ja… Ma šta pričaš to!”

“Tvoj muž je jedini preživeo brodolom. Samo kažem…”

“Sram te bilo, balavče jedan! Je l’ si video u kakvom stanju se vratio?”

“Video sam da se vratio živ, samo to kažem…”

“Ma, sram te bilo!”, Julija zaplaka i požuri stazom, dalje od skupine.

Julija je na silu usula nešto tanke riblje supe niz Pietrovo grlo. Starac se gušio i kašljao, ali je ipak uspeo da proguta pola sadržine tanjira. Julija mu obrisa usta, natuče kapu na glavu, zateže kaiševe na sandalama, pa ga povede za ruku napolje.

“Idemo, Pietro. Idemo gore, na Ploču, na Bogorodičin izvor. Kažu da su slepi progledali od te vode, možda i tebi pomogne… Ajde, polako samo…”

Sve kuće pored kojih je prošla bile su prenakićene krstovima, lovorovim vencima, belim lukom i imelom. Nije išla glavnom ulicom; prolaznici su joj upućivali poglede pune mržnje. Starice su pljuvale za njima i pokazivale rogove, muškarci su stezali pesnice. Nije znala kome može da veruje i nije htela da završi kao strega Gabriela. Prvom prilikom, zamakla je sa prašnjave staze među šipražje, uz brdo, i nastavila kozjim stazama, kroz čičak i stene pune zmija. Pietro se klizao i saplitao za njom.

Međutim, njena nasumična staza je nije odvela tamo gde je planirala da stigne. Umesto na Ploču, stigla je na susedno brdo, koje su zvali Rog ili Sisa. Julija povede svog muža prvom stazom naniže, nadajući se da će je odvesti tamo gde je pošla. Na pola puta je počela da očajava: umesto na desno, staza ju je vodila u krug, nazad na padinu brda. Sunce je već krenulo da zalazi.

Ispred njih zazvoniše praporci. Zatim se oglasi meketanje. Iza okuke obrasle trnovitim grmljem izviri Vinćencovo brkato lice.

“Vinćenco! Opet si me uplašio!”

Koza zameketa još jednom iza muškarca u belom.

“Julija? Ma šta radiš ovde?”

“Pošla sam da vodim Pietra na Bogorodičin izvor, da ga umijem, možda mu bude bolje!”

“Bogorodičin izvor? Pa to ti uopšte nije tu!”

“Znam, znam! Mora da sam skrenula negde pogrešno…”

Negde iz daljine dokotrlja se zvuk potmule grmljavine.

“Pusti sad Bogorodičin izvor, nema šanse da stigneš do tamo i vratiš se kući pre mraka! Ajde sa mnom, idemo među Sise pa na dole, ako oluja krene ranije možete da prenoćite kod mene.”

Vruć vetar je krenuo da duva, noseći prašinu i kako se činilo, zrnca noći. Grmljavina je bila i dalje daleko, međutim, more je nosilo deo odsjaja skroz do obronaka Sicilije. Bili su na pola puta niz Desnu sisu kada bljesak udaljene munje obasja neobičan prizor na vrhu susednog brda.

“Vinćenco, stani! Vidiš li ti to? Neko je gore na vrhu Leve sise!”

Vinćenco stavi dlan na čelo tražeći pogledom ono što je Julija videla. Sledeći bljesak mu otkri crnpurastu siluetu, nalik na bradavicu brda zvanog Sisa.

“Gle stvarno! Ma, ko to može biti? Svi znaju da dolazi oluja!”

“Vinćenco, moramo da idemo da ga pokupimo!”

“Oluja samo što nije stigla! Moramo da požurimo dole…”

“Ne možemo da ostavimo jadnog čoveka samog na brdu, Vinćenco! Gde će nam duša?!”

Starac opsova u sebi, tiho i dugo, zatim zasuče brk i krenu napred bez reči. Njegove koze su brstile grm iza koga se krila zaboravljena, vremenom nagrižena statua Neptuna…

Bura ih je šibala sve jače kako su se približavali vrhu. Koze su se raštrkale na padini, tražeći nešto da prezalogaje i krijući se od vetra. Nebo iznad njih je i dalje bilo vedro i Julija se seti priče o zvezdama koju je čula ranije. Nebesa iznad njihovih glava nisu ličila ni na šta što je ikad ranije videla u životu. Bilo je previše zelene i ljubičaste boje tamo gde se do nedavno prostirao samo Mlečni Put.

Vetar je talasao dugu, prosedu crnu kosu osobe koja je sedela na vrhu brda. Tek kada je stigla nadomak nje, Julija je videla da je to stari prosjak Paolo. Izgledao je drugačije van svoje pećine na obali. Bio je izuzetno mršav i koščat, ali inače dobrog zdravlja. Pogled mu je bio usmeren negde napred, ka moru.

“Paolo, ma šta radiš ovde, bog te ubio?”

“Koji bog?”, prosjak progovori hrapavim glasom, ne skrećući pogled.

“Nastradaćeš ovde”, reče Vinćenco. “Vetar duva jako, a može i grom da te udari! Ajde sa nama dole, daćemo ti hleba i nešto da popiješ…”

Vinćenco je vukao Paola za ruku, prvo lagano, onda iz sve snage, ali njegovi napori su bili uzaludni, kao da je pokušao da podigne samo brdo na kom je ovaj sedeo. Paolo je ostao u istom položaju, prekrštenih nogu u istočnjačkom stilu, poput kipa. Pogled mu je sve vreme bio usmeren ka istoj tački.

“‘Ajde sa nama, ubio te bog, zar ne vidiš da se sprema oluja…”

“Šta to uopšte gledaš tamo?”, upita Julija, pokušavši da prati liniju prosjakovog pogleda. Vinćenco odustade od svog napora, pusti njegovu ruku i zagleda se u tamno-ljubičasti suton.

Dugo su gledali pučinu ne videvši ništa. To je bilo iz istog razloga zbog kojeg je bilo lakše naći Prato na mapi Italije nego Toskanu.

Julija je videla prva. Prizor koji je bilo nemoguće videti iz blizine, sa bilo koje tačke na obali sem ovog brda. Nemoguć prizor. Zateturala je unazad i pala na dupe, mucajući i teško dišući.

Vinćencu je bilo potrebno nešto više vremena. Gledao je u pučinu, u talase, tražeći brodove, olupine, preživele. Onda mu pažnju privuče štrafta svetlije boje, nalik na neobičnu struju. A onda je video širu sliku. Njegove noge nekontrolisano požuriše unazad, oborivši ga preko kamene prepreke u sedeći položaj. Zadnjica ga je bolela od iznenadnog pada na grubu površinu, ali mu je pogled koji je konačno obuhvatio svom psihom učinio bol apsolutno nebitnom.

Beskrajna pučina ispred njega bila je isprepletana mrežom masivnih tvorevina koje je mogao opisati samo kao pipci. Najmanji od njih bio je širok kao četiri tankera. Dizali su se iz mora, spuštali, komešali, nestajali.

“O, Bože! O, Bože! O, sveta Marijo! O, Isuse presveti!”, buncao je starac.

Julija nije ništa rekla, nije mogla da nađe reči za priliku. Osećala je kako joj razum popušta i razliva se poput voska. Konačno je razumela kako se njen muž osećao prethodnih dana.

Vetar konačno donese kišu do kopna. Par kapljica pogodi Pietrovo lice. On nastavi samo da zuri ispred sebe, ne sa vizijom koju je imao prosvećeni prosjak, već bez ikakvog razuma. “Nema boga”, starac prošapta još jednom između uzdaha.

“O, sveti Kristofere! O, Isuse spasioče! O, presveta Bogorodice! Sačuvaj nas od zla…”

Vinćencova vilica je i dalje mlela reči. Na uglovima njegovih usana stvarala se pena, poput one koje su talasi pravili na obali. A vetar je nosio njegove molitve u bezdan.


Objavljeno u zbirci kratkih SF priča “Pasta Italiana al mare (FantaST #2), 2020”