Gospodar užasa
Prsti koji nisu prsti prelaze preko nazubljenih ivica kamena. Hrskavičaste izrasline miluju kristal, teraju ga da zablista sjajem milion boja. Oči koje nisu oči pilje u odsjaje, nadimaju se, skupljaju. Svaki odsjaj je jedan život. Bira koji da uništi ove večeri.
Veče i vreme su apstraktni pojmovi u njegovom svetu-mehuru. Nikakav sat tu ne kuca, ne kuca ni bilo šta drugo – Citadelom vlada savršena tišina. Za njega postoje samo letnja ravnodnevnica, zimska ravnodnevnica, i vreme između njih. Tokom letnje ravnodnevnice on napušta svoje utočište, putuje svetovima i lovi užase. Oko zimske ravnodnevnice, oslobađa ih u svet ljudi i sisa strah smrtnika iz etra. Ostatak vremena, vrata njegovog sveta su zabravljena, a on lebdi nepomično nad svojim kontrolnim kristalom. Čeka. Ne spava. Ne poseduje tu osobinu mesa. Srećom, ne zna ni za nestrpljivost.
Pulsirajuće čaure poigravaju u dupljama kamene lobanje dok zaviruje u živote smrtnika kroz mnogobrojne odsjaje-proreze u realnosti: porodice se okupljaju, parovi se grle i ljube, deca se raduju praznicima i poklonima…
Saćaste šupljine na vrhu njegove izdužene gubice tinjaju od iščekivanja predstojeće gozbe. Seća se prethodnih pireva. Najviše je voleo je da proganja one koji smatraju da su nedodirljivi, bitni, besmrtni. Biznismene, političare, bogataše. Šefove podzemlja, takozvane poznate ličnosti, aristokratiju. Njihov strah je tako sladak. Uvek su odbijali su da poveruju da se nešto loše baš njima dešava, sve do samog kraja. Pre trideset pet ciklusa, oslobodio je Zmijedeta u vaginu prostitutke jednog od kraljeva Vol Strita. O, kako je vrištao taj kralj kada je izgubio svoje žezlo! Osetio je na svojoj koži, video svojim očima – a i dalje nije verovao da prisustvuje nečemu što nije sa njegovog sveta. Borio se hrabro sve dok dejstvo kokaina u njegovoj krvi nije izgubilo na snazi a onda umro u lokvi svojih izlučevina, isto kao i svi drugi.
Strah jadnika je pak imao potpuno drugačiji – gorkosladak, gotovo opor ukus. Bilo je to pre deset ciklusa – sećao se – kada je sakrio Manjeg Bauka u tortu tog bednika koji je slavio Novu godinu, u očajničkom pokušaju da zaboravi nesreće svoje prošlosti. Smrtnici su bili veštiji u stvaranju užasa i od njega samog; sve što je bilo potrebno da ga gurne preko ivice već se nalazilo u njihovom umu. Preždirao se posmatrajući čovečuljka koji se tresao, padao i grčio pred prizorom leša njegove nedavno preminule bebe, koji se probijao kroz slojeve čokoladnog deserta.
Najbolje svojstvo straha je to što postoji u toliko mnogo varijanti. Pre četiri ciklusa oslobodio je znatno opasniju zver, Mealitskog žderača stvarnosti, na jedan beznačajni grad u istočnoj Evropi. Kroćenje stvorenja i njegovo vraćanje u statički kavez bilo je naporno i mukotrpno; međutim, kompleksna aroma straha zbunjenih tinejdžera koji nisu mogli da pojme šta im se dešava bila je više nego vredna dodatnog truda.
Treplje na obodu njegove glave se uspravljaju. Odvraća pogled sa kristala i osvrće se u tami kontrolnog tornja. Čeka malo, ne zna tačno koliko jer ne zna za minute i sate. Tišina. Učinilo mu se da čuje nešto. Nemoguće. U dvoranama Citadele nema ničega što može proizvesti zvuk. Sem ako se neko od stvorenja nije nekako oslobodilo.
Izrezbarena metalna palica doleće iz tame, pravo u stisak njegove šake. Njene šare odaju plavičaste bljeskove, jedini izvor svetlosti u celoj Citadeli. Njegovo lebdeće telo napušta toranj i spušta se u lavirint hodnika.
U ćelijama levo i desno, beskrajni namotaji zmija uvijaju se u jamama. Paukovi predu debele mreže, gamižu po zidovima i plafonima. Nebrojeno vrsti stonoga, škorpija i insekata komeša se u masivnim rojevima.
On silazi niže.
Užareni pogledi i gubice prepune zuba blješte iz mase krzna i krljušti sa druge strane nevidljive ograde. Zveri u tami, što sa Zemlje što sa drugih, negostoljubivijih svetova, večito su gladne.
Još niže.
Giganti, kepeci, deformisane abominacije sa previše i premalo udova gegaju se iza granica statičkih barijera. Oni koji imaju oči, posmatraju ga. Jedan od njih razjapljuju svoje nakazne čeljusti, preteći. Simboli na metalnoj palici vibriraju i sevaju. Spodoba pada na pod u bolnom grču.
Niže.
Morbidna parada poluraspadnutih trupala, leševa predugih očnjaka, zlokobnih senki i treperavih silueta nemo iskazuju svoje poštovanje. Njihova poslušnost je apsolutna.
Zvuk, nalik na šuštanje tkanine, čuje se ponovo. Dolazi sa stepeništa koje vodi na sledeći nivo. Nalazi nešto na podu. Hvata ga i podiže na bledu svetlost palice. Dugačko, belo pero. Njegovo lice nema delove koji iskazuju osećanja, ali da ima, prikazivalo bi frustraciju.
Sudeći po poslednjem mestu na Zemlji koje je posmatrao, noćas je doček Nove godine; trivijalna odrednica koja mu je govorila samo to da će prozor ka svetu smrtnika biti otvoren tek još kratko vreme; ako ga provede ganjajući odbegla stvorenja, biće osuđen na ceo ciklus gladovanja – što nije bila prijatna pomisao.
Hita ka tavanu.
Pernate pošasti čame u udubljenjima na zidovima. Kandžama grebu grane. Spavaju u gnezdima od kostiju. Harpije, sfinge, sirene, ljudi-koji-su-gavrani, sve su naizgled tu. I ni jedna nema perje nalik na ono u njegovom stisku.
Vladar Citadele ne zna mnogo o svojoj prošlosti ni o svojoj prirodi – niti ga bilo šta od toga interesuje. On lovi stravična bića, pujda ih na ljude, hrani se strahom – to je sva njegova svrha i priroda. Međutim, nešto u vezi tog pera mu budi davno zaboravljena, uznemirujuća sećanja.
Leti kroz titanski luk, u dvoranu bez kraja. Masivna izbrazdana stena, kapija ka onostranim svetovima, leži u centru tame. Odlučno ide ka njoj.
Vrata koja oltar otključava bi trebalo da budu otvorena samo oko letnje ravnodnevnice, i tako i jeste – zatiče ih zatvorena i pusta.
Najednom, čuje novi zvuk. Odjek udaljenog hora kristalnih glasova.
Onaj čudni osećaj ponovo struji njegovim telom. Čeka da umine, pa se okreće ka stepenicama i spušta u dubine Citadele.
Konačno razume šta se desilo: oslobodio se jedan od agenata ludila ili neki od vajara stvarnosti. Kuje plan: nije bilo svrhe juriti ga po Citadeli. Ta stvorenja previše su moćna i tvrdoglava; bilo je mnogo jednostavnije isterati ga u svet smrtnika i onda žnjeti njihovim tragom. Kada zadovolji svoje apetite, lakše će ga uterati nazad u njegovu ćeliju.
Na stepeništu nema ničega: samo mrak, tišina i kamen koji nije kamen.
Lebdi kroz tminu, sporo kao kroz katran i ispituje ćelije. Omnihedron, sklapač i rasklapač prostora i vremena treperi nekoliko pedalja iznad poda svoje odaje. Šh’al’ghoum, prvi sin Haosa vrti se u vihoru svojih pipaka, kao što je to uvek činio. Iz gomilice peska u trećoj prostoriji vire trepljasti zubi Hitilitia, crva ludila, potvrđujući da je ovaj i dalje tu… Svi su tu. A ipak, neko ili nešto je pravilo čudne zvuke i igre svetlosti.
Nastavlja sa svojom patrolom. Katkad primeti nešto: svetlost, senku poznatih kontura, šapat. Ove vizije se brzo rasplinu u tami.
Pojam ludila mu je poznat: neki od najprefinjenijih ukusa straha proizilazili su baš odatle. Međutim, ludilo je takođe odlika mesa. Njegov um sačinjen je od drugačijih tkanja, koje se ne mogu umrsiti. Baš zbog toga što zna to, nije mu jasno zašto se žar širi njegovom gubicom, iako nikakve hrane nema na vidiku.
Stiže na nivo na kome su zatočeni demoni – pravi demoni, poslati pravo iz nižih slojeva Pakla. To su dobre i poslušne sluge, a strah koji izazivaju potpuno je čist, iskonski – naročito u dušama vernika. U retkim slučajevima dešavalo se da smrtnici savladaju strah i ubiju njegovo stvorenje, što bi ga beskrajno ljutilo. Ali gotovo nikad demone. Oni su bili praktično nezaustavljivi. Neranjivi. Nepobedivi.
On to dobro zna i zbog toga ne može da razume prizor koju zatiče. Svi demoni, od malih đavolaka preko inkubusa i sukubusa, do vatrenih vojvoda, zavukli su se u najdublje kutke svojih plamenih jazbina, ne usuđujući se da provire. Dok razmišlja šta može da natera ova užasna stvorenja da i sama osete ovoliki nivo straha, oblivaju ga neobična osećanja i porivi.
Iza svakog ugla viri i ruga mu se pticolika senka, ali kada dođe do kraja hodnika, ona više nije tu. Razmatra kako da kazni ovo iritantno stvorenje, ili da ga se čak skroz otarasi. Teško mu je da poveže misli. Čudne slike ruše mu mir.
Ne obazire se na njih i nastavlja sa poterom. Sve je bliže i bliže. Ali što je više približava svom plenu, sve manje želi da ga sustigne. Nešto mu govori da to nije dobra ideja. Šaka koja nije šaka stiska metalnu palicu toliko čvrsto da ni ne oseća da mu se gubica pretvorila u žar i zalepila za vrat.
Seća se nečeg. Nečeg iz davne prošlosti – više hiljada, desetina hiljada ciklusa unazad. Demoni tada nisu bili isporučivani njemu, on je bio… I šta je ta svetlost? I taj zvuk?
Senka širokih krila prestaje da beži. Okreće se i polazi ka njemu. Deluje kao da sama proizvodi svetlost koja je sačinjava. Svetlost koja izgleda opasno. Bolno.
Beži niz najbliže stepenište. Više se ne oseća kao gospodar.
Otvara ceo red kaveza sa stravičnim spodobama, naređuje im da zaustave progonitelja. Čopor vukodlaka, čupakabri i vendiga tutnji kroz hodnik i nestaje u sporednim prolazima, potpuno ignorišući zapovesti.
Slabost, kao od velike gladi, obliva ga, primoravajući ga da uspori.
Protiv svoje volje, on okreće glavu. Samo malo, dovoljno da baci pogled preko ramena. Krajičkom oka vidi nešto, krilatu kreaturu koja se kreće ka njemu. Još zaboravljenih sećanja isplivava na površinu. Kazna. Odmazda. Plamen. Mač od plamena. U ruci krilatog. Ali kako..?
Još jedan talas slabosti ga preplavljuje, i njegovo telo pada na pod. Vidi mač od plamena, vidi krila od svetlosti i pesme. Njegova gubica halapljivo sisa jedini dostupni izvor hrane.
Pre nego što je vrela oštrica stigla po svoju pravdu, proždrao je samog sebe.
Objavljeno u zbirci priča “Iza uma III dio” https://view.publitas.com/foi/iza-uma-zbornik-prica-iii-dio-9a8bgzpzek9v/page/1